courtesy of David Shiner

Za umjetnika, ranjivost je sve

Ima li bolje osobe za razgovor o ranjivosti od klauna? David Shiner svakako spada u one najbolje među njima. S onima koji nisu toliko upoznati s umjetnošću klauna, biti će možda iznenađujuće otkriti da cilj klauna nije da nas (samo) nasmije, već da osjećamo i razmislimo o vlastitom životu. Veliki klaunovi koriste svoje vještine da nas povežu s univerzalnim ljudskim kvalitetama i čini se da što klaun ima više životnog iskustva i razumijevanja, to je bogatije njegovo klaunsko iskustvo za publiku. Stoga se čini primjerenim čuti što David Shiner ima za reći o ranjivosti.

Nakon svog solo rada, nastupanja i režiranja u Cirque du Soleilu, imajući veliki uspjeh u predstavama stvorenim i izvođenim s Bill Irwinom, njegovo se razumijevanje rada produbljuje, kako „sve dublje i dublje zahvaća vjedrom“ da bi zaronio u misterij. A za njega, ranjivost je jedna od najvažnijih kvaliteta koju jedan umjetnik može imati.

SHINER: U kreativnom životu umjetnika, ranjivost je sve. Ona je početak i kraj svega. Posebno za glumca - komunikacija i povezivanje su sve. Bez ranjivosti, dubina komunikacije i povezanosti ostaje površna, ne ide onoliko duboko koliko bi mogla ići. Ranjivost je kvaliteta otvorenosti, sposobnost da si dopustimo ne samo stvari zbog kojih se osjećamo dobro i koje nas čine sretnima, nego i one zbog koji se osjećamo povrijeđeni. 

AoN: Kao umjetnici, počinjemo s treningom određenih vještina. U tom treningu i našem fokusu savladavanja vještine, možemo se nesvjesno odmaknuti od te dubine, tako da upotrijebljena vještina ima tek površan učinak, bez nekog posebnog značenja. 

"Ranjivost uvijek prevagne pred tehnikom. Snažna prisutnost na sceni je neposredna posljedica duboke ranjivosti."

SHINER: Ranjivost je motor iz svih tehnika koje smo naučili. Ona je njihov pogon i esencijalna kvaliteta. Kroz razumijevanje i iskustvo u radu s glumcima mogu reći koji su glumci više u kontaktu s ranjivošću. Neki se oslanjaju na tehniku i možda imaju dobar stil kretanja ili je njihova tehnika snažna i efektna, no bez ranjivosti izvedba ne ostavlja utisak. Ranjivost uvijek prevagne pred tehnikom. Snažna prisutnost na sceni je neposredna posljedica duboke ranjivosti. Ako imate ranjivost, možete biti zanimljivi samo hodajući po sceni.

Ne moramo iznijeti svu našu bol, to nije mudro, no nešto od nje…to je ljepota klaunskog rada. Klaun radi istodobno u oba svijeta, i s velikom radošću i s velikom tugom, to je ono što to čini zanimljivim i neodoljivim za iskusiti, ako je dobro napravljeno.

AoN: Čini se da je bitno doziranje – „previše škodi, a premalo ne djeluje“? Da li nas naša ranjivost ne podržava kreativno i nije prijateljska kad postaje preosjetljivost, čineći nas nepokretnima?

SHINER: Ona postaje negativna jer je nešto što želimo kontrolirati. Želimo iskusiti dublji smisao o tome tko smo kao umjetnici, jer nam to daje mogućnost da budemo istinski moćni u izazovnijim ulogama. To je delikatna ravnoteža. Nikad nisam nikoga ohrabrivao da izađe cijeli i odjednom, jer se to ne može. Snažnije je ići postupno, manjim koracima. 

Kako starim shvaćam da se trebam više povezati sa sobom, ne gubeći se u tom egocentričnom mjestu u kojem se sve vrti oko mene, kroz prizmu 'što mogu dobiti od drugih?'. Sad je obrnuto, 'što mogu bezuvjetno dati?'. Jer najveća je radost davanje, uvijek nešto dobiješ natrag, čak i kad to ne očekuješ, budući si iskusio radost davanja. 

To je ono što radimo kao umjetnici, dajemo publici, sebe dajemo. Nudimo im dijelove sebe. Ako postoji dovoljno duboka ranjivost, onda to postaje kolektivno. Povezujemo se istinski, svi su na istoj valnoj duljini. Nije važno jesu li toga svjesni ili nisu. To je prava povezanost, stvarna veza umjetnika i publike.

Što se ranjivosti tiče, za mene je to glavni cilj, da se duboko povežem s publikom.

                                                                                                                                                  courtesy of David Shiner

AoN: Znači, ne radi se samo o ranjivosti umjetnika naspram sebe, već i prema drugima, poput empatije?

SHINER: Točno, to je empatija, suosjećanje, nježnost, sve one predivne kvalitete koje imamo. Te kvalitete, ta razina suosjećanja, empatije, brižnosti i ljubavi, mogu biti vrlo moćne jer su beskonačne, bezgranične.

Nisam istinski naučio voljeti svoju ženu dok nisam bio spreman suočiti se sa svime što je stajalo na putu jedne duboko osobne ljubavne veze; svojim strahovima, svojim bijesom, svojom egocentričnošću, svojim narcizmom i svim tim stvarima.

Za mene, put prema ranjivosti je predaja. Predajući dijelove sebe, dopuštajući da se moji zidovi sruše, otvarajući se i suočavajući se s mojim strahom od toga što bi se moglo desiti, prihvaćanje trenutka.

AoN: Izgleda da integritet poznavanja sebe ide ruku pod ruku s onom zdravom ranjivošću koja može biti ulaz empatiji, suosjećanju i nježnosti o kojoj ste govorili, tako da ne ona ne postane previše.

SHINER: Naš silan strah, ona vrsta straha u kojoj ne znamo čega se bojimo – to je izbijanje našeg nesvjesnog. Najmoćnije emocije koje mi ljudi imamo su empatija, suosjećanje, nježnost, radost, duboka brižnost za druge. Briga za našu vlastitu patnju i briga za patnju koju vidimo u drugima, također.

Kod klauna, sve se vrti oko patnje, to je sve što on čini; izgubljena duša koja čini najbolje što zna i umije. Zato publika toliko i voli tog lika, jer svi smo mi u istom vlaku smrti. Imamo dobrih dana i imamo stvarno sjebanih dana, koji mogu trajati mjesecima. Svi imamo to iskustvo, to je kolektivno iskustvo življenja.

S tom vrstom svijesti postoji automatska empatija, svjesnost i suosjećanje za tvoju publiku jer smo svi u istom čamcu koji prolazi kroz istu oluju. Tako da nitko nije uistinu odvojen, iluzija je to da smo odvojeni. Svatko od nas čini različite stvari što se tiče posla ili obitelji, ali u velikoj slici svi smo u istom čamcu i u tome je ljepota.

Ako se dogodi da umjetnik to razumije, predstava može primiti i prenijeti publici toliko dubine da publika izlazi govoreći: „Kvragu, to je bilo moćno!“. Nije važno jesu li svjesni ili ne što se uistinu zbivalo, zato jer se možete povezati s njihovim nesvjesnim, u njihovu dušu i srce, a bez da su toga uopće svjesni. To su onda izvedbe koje ne mogu zaboraviti. Zato jer im ustvari pokazujete aspekt njih samih. Jedni drugima postajemo zrcalo, odjednom smo na istoj ravni. Tada istinski komuniciramo, istinski se povezujemo. Nije bitno je li komad bez riječi i dijaloga ili pripovijedamo priču. Radi se o humanosti lika i o tome kako ga igrate. Ista je ranjivost bez obzira je li on zao, tužan ili divan lik.

"Kod klauna, sve se vrti oko patnje, to je sve što on čini; izgubljena duša koja čini najbolje što zna i umije. Zato publika toliko i voli tog lika, jer svi smo mi u istom vlaku smrti."

AoN: Navika i instinkt da se zaštitimo od ranjivosti je uporna, kako onda možemo vježbati treniranje različitog refleksa?

SHINER: Na jednoj je razini vrlo zdravo zaštititi se. To je važno, inače bi sve pojurilo unutra i ujutro ne bi mogli ustati iz kreveta. To je postupan proces u kojem idemo korak po korak. Npr. vodeći dnevnik onog što mi um govori blokirajući me. Kakav je bio moj današnji dan? Jesam li bio prisutan, lak za suradnju, otvoren? Što me danas smetalo? Da li me je netko pogledao i naljutio?

Pogledati u sebe je uvijek pitanje samo-promatranja. Gdje sam, kako se osjećam? Budući smo većinu vremena u određenom poricanju svega, jer sve što želimo je ugoda. Svi želimo ugodu, želimo da sve bude jednostavno i lako, da se prošećemo kroz to. Ali tako stvari ne funkcioniraju.

Ja prakticiram meditaciju. Meditacija vas istinski uspori i postanete svjesni, puno više nego što inače jeste. Ponekad se trebam smiriti, kad je meditacija istinski duboka, jer je tako nepomično, tako tiho. Um na to nije navikao, uvijek želi biti uposlen i okupiran, jureći okolo.

U mom iskustvu, radi se o razbijanju čitavih koncepata o tome tko sam ja. Naime, ja nisam onaj otprije 30 godina. Prije 30 godina ja sam bio moj otac, njegova pljunuta slika. Dok jednog dana nisam shvatio da ga moram ubiti, uništiti u sebi, da bih se mogao pronaći.

Svatko ima različit put. Ali na kraju dana, mislim da svi idemo prema istom cilju a to je svjesnost o sebi samima. Na kraju dana sve što jest, jest svjesnost o sebi. Koliko sam svjestan ne samo moje radosti, nego i moje depresije, bijesa, narcizma, sebičnosti, egocentričnih navika? Koliko sam svjestan stvari o sebi koje mi se ne sviđaju, ili stvari koje mi sviđaju? Koja je moje odredište? Želim ići prema njemu i radit ću na tome.

Kad sam počinjao, bio sam u dubokoj, tamnoj crnoj rupi iz koje sam trebao ispuzati van. To mi je dalo puno dodatne snage koju sada imam, zajedno sa saznanjem o tome koliko smo krhki, te koliko podrške, ljubavi i nježnosti trebamo u ophođenju jedni s drugima, te koliko duboko idu naše emocije.

AoN: izgleda da je dobra strana kriza ta da je ono za što ste mislili da je stvarno, čvrsto i bespogovorno odjednom postalo veliki upitnik. Sve što smo naučili, u krizi postaje super relativno.

SHINER: Svjesnost o sebi je bolno i zastrašujuće putovanje, ali na kraju tunela je veliko svjetlo. Predajemo stare, ukorijenjene koncepte koji za nas više nemaju smisla, ne funkcioniraju. Tako pomalo rekonstruiramo novog sebe koji ima puno jači temelj; više dubine, više snage, više prisutnosti, sve istinski sjajne stvari.

Mi umjetnici trebamo osjećati da izražavamo ono najbolje od sebe, onda je to veličanstven posao.

                                                                                                                                                             courtesy of David Shiner