Avikal E. Costantino

Ljudi obično vide ranjivost s obrambene točke gledišta, ne smatrajući ga za resurs. Egzistencija nam nije dala ništa što nam ne treba. Sve što imamo ima svoju funkciju, inteligenciju, razlog. Biti povrijeđen je kapacitet, a ne manjak. Zamislite svijet u kojem su svi neranjivi, gdje ne postoji kapacitet živjeti i osjetiti vlastite povrede. Kako bi taj svijet izgledao? Užas, pustinja.

Naš kapacitet da budemo povrijeđeni daje nam temeljnu stvar: empatiju prema ljudima kojima smo okruženi. Možemo osjetiti povrede drugih. U tom kapacitetu da prepoznamo naše povrede, osjetimo ih i prestanemo „liječiti“, postoji nevjerojatna inteligencija. Ne želimo liječiti naše povrede, želimo biti u kontaktu s njima. Želimo rasti uz njih. Esencijalna razlika između djeteta i odraslog jest ta da dijete bude povrijeđeno i nema kapacitet da preživi u ovom svijetu neovisno. Zato ga povrede dovode na rub života i smrti, postoji stvarna činjenica preživljavanja.

No, s odraslima je druga priča. Svatko od vas poznaje preživljavanje, inače ne bi bili ovdje. To znači da imate kapacitet, manje ili više rafiniran, manje ili više stabilan, da regulirate svoju egzistenciju regulirajući energetsko punjenje i pražnjenje vaše egzistencije. To znači da imate mogućnost pristupa vašim resursima koje dijete nema. Budući dijete nema kapacitet autonomno regulirati vlastito punjenje i pražnjenje energije, treba oca i majku. Majku, prije svega. Dijete je ovisno skoro u potpunosti. Mi sami, ako se oslobodimo i iščistimo naš sistem blokada, kondicioniranosti, kontrakcija, itd., imamo prirodnu inteligenciju koja ima kapacitet regulirati sistem i punjenje i pražnjenje energije. Kao što prirodno udišemo i izdišemo.

To nam daje dopuštenje i prostor da idemo i živimo tijek stvari na ne-infantilan način.

Dakle, kapacitet da prepoznamo vlastite povrede, da živimo vlastite povrede, kapacitet da budemo s našim vlastitim povredama, temelj je esencijalnog aspekta suosjećanja.

Dokle god tražimo način da izliječimo naše povrede činimo suprotno inteligenciji ovog organizma.

Dokle god se ne dokaže suprotno, sa svim tim povredama u kojima jeste, vi ste ovdje: dišete, govorite, komunicirate (dobrog zdravlja, izgleda). To znači da sistem ima kapacitet živjeti s tim povredama, on ih apsorbira i iz njega stvara bogatstvo. To nije stvar koja nam nedostaje, to je obilje koje imamo.

Ranjivost je kapacitet da postojimo i kroz naše povrede, također, a ta nas inteligencija, paradoksalno, čini snažnijima što smo ranjiviji.

Nije teško s time eksperimentirati. Ako probate sebe staviti u poziciju u kojoj vaš um traži neranjivost, fizičku ili emotivnu, svakako ćete naći nekoga tko će probiti tu neranjivost. Budući se tamo gdje postoji otpor i rigidnost stvari mogu razbiti. Nasuprot tome, ranjivost je fluidan sistem. Više je poput vode nego poput stijene. Prilagođava se, prepoznaje. Zato je puno teže napasti ranjivost. U borilačkim vještinama, najviši nivo je kad učenik potpuno zaboravi tehniku. Dobro je naučena i nestaje, nema je više. Ometanja u stilu „ovo znam, ovako ću se obraniti“ nema i učenik je potpuno protočan i ranjiv u sadašnjem trenutku. Nema projekcija u budućnost, nema očekivanja, nema strategije. U tom slučaju, ranjivost je temeljena na pravljenju sistema rigidnim.

Dovoljno je malo se osvrnuti unazad. Npr., negdje je 70-ih bio potpuni pad energetske mreže oko tjedan dana, što je na vrlo praktičan način pokazalo kako mala disfunkcija u sistemu može složeni sistem potpuno srušiti. Dakle, što je obrambeni sistem kompleksniji, on je ranjiviji.

"Kapacitet da budemo s našim vlastitim povredama, temelj je esencijalnog aspekta suosjećanja."

                                                                                                                                                           Felice Beato, oko 1860. (izvor: Britannica)

Istinska ranjivost je inteligencija ne-obrane. I ona se ne može mentalno riješiti, to je stvar prakse.

Netko je rekao „nemam izbora nego da ostanem u tome“…Teško je izabrati ranjivost, no ako inteligencija ide svojim putem, neizbježno ide u tom smjeru.

Stvar je gledanja na tu stvar rušeći naučene kriterije, a to su da je ranjivost nedostatak, a neranjivost pozitivan faktor. Upravo je suprotno. Osim ako niste potpuno blesavi da svoje obrane povučete slučajno. Čovjek se nauči povući svoje obrane korak po korak, u situacijama u kojima ima drugih elemenata podrške.

Jedini način da naučimo jest da probamo, prakticiramo stvari. Očito je da treba biti prisutan da bi to činili. Tako se vraćamo temi prisutnosti kao neophodnog uvjeta za bilo što od konkretne realnosti, a ne konceptualne.

Npr. sve što sam naučio o ranjivosti bilo je u borbi, kroz borilačke vještine. Imajući na umu da ako sam tamo zatvarajući se i pokušavajući interpretirati što će se desiti, ja sam skroz spor i već dobivam 4 udarca u lice, na podu sam. Umjesto toga, što sam to više otpuštao i bivao prisutan s onim koji jesam u tom trenutku, više je bilo prirodne emotivne, fizičke i mentalne inteligencije u sistemu koji se zna prilagoditi pokretu energije. To je stvar koju poznaju mnogi sportaši.

Što je orgazam? Što je orgazam, ako nije trenutak potpune ranjivosti? Kad obrane padnu, pada i osnovna separacija između „vani“ i „unutra“, pada osnovna separacija između mene i drugog gdje nestaju koncepti što bi i što ne bi trebalo (sudac, Majka Božja). Orgazmički trenutak je trenutak potpune ranjivosti. Iščeznuće granica, vremena, prepoznavanja dimenzije. Problem je što ne traje dugo. Kako to da ne traje dugo, da li zato jer fiziološki ne može dugo trajati? Ne, ne traje dugo jer postoji struktura koja, kad orgazam dođe do točke prihvatljivosti, vraća se strukturi kontrole. Zato je tako kratak, nije rečeno da treba trajati toliko koliko traje.

Rekli su nam da je to energija koje se treba bojati. Kontrola je tu jer se to ne može kontrolirati. Ako je nema, ti su trenuci, ako se ne varam, kada kažete „ahh…“. I tada, kavez je ponovo tu.

Razumljivo je da čovjek ne može stalno živjeti orgazam. Štoviše, mislim da ga sistem ne bi mogao održavati. Ne znam, to je hipoteza, možda je to i moguće.

No, sama činjenica prepoznavanja raznih elemenata povezanih s ranjivošću, poput bivanja raspoloživim i življenja na stalnom širenju nivoa energija, temeljna je stvar za rast jer raste samo ona količina energije koja se energetski širi. Ako se ta energija ne širi, nema rasta.

Znači, ako želimo rasti, naša je odgovornost dopustiti tom organizmu da ima protočnije granice, tj. da postanemo ranjiviji. Za početak, s pokretnim obranama. Tijelo ima kapacitet pronaći nove obrane u skladu sa stanjem ambijenta. Ne događa se da tijelo potpuno odbaci obrane. Jednostavno ima vlastitu inteligenciju koja se kontinuirano prilagođava vlastitoj ranjivosti i obranama prema zdravim, umjesto onim prinudnim granicama,.

To je ta razlika. Dokle god sam u tijelu, trebam i granice. No postoji razlika između zdravih i svjesnih granica i onih prinudnih, iz straha. U tome je stvar. Tu kao odrasli također učimo da granice i obrane nisu kriva stvar, već stvar koja nas ograničava jer je nesvjesno, iz navike, jer ga stavljamo čak i kad toga nismo svjesni.

Umjesto toga, otvaramo se govoreći „ovo mi treba“, „ovo mi ne treba“. To je inteligencija. Dijete to ne može napraviti, no mi možemo, odrasli mogu. Čovjek treba naučiti kada i kako to učiniti, koje resurse koristiti.

A to je povezano s Istinom i Ljubavlju, voleći sebe i prepoznajući svoju istinu u trenutku, poštujući istinu tog trenutka.

Postoji dinamičan odnos Ljubavi i Istine, u kojem jedno podržava drugo. I pokrenuti ih nije lako, no dobra vijest je da kada se jednom pokrenu, esencijalna priroda počinje cirkulirati jer je to njena priroda. Počinje cirkulirati sama po sebi.

Stvara niz sposobnosti, zaštita, otvaranja, obrana, koje su u skladu s potrebama trenutka. Bazirana je na prisutnosti, a ne mentalnom izboru ili prošlosti.

Avikal Costantino je osnivač i direktor Integral Being Institute u Evropi, Aziji i Australiji. Njegova ljubav za borilačke vještine počela je 1970., da bi postao učitelj Aikida i rada s mačem. Bio je direktor Osho School for Centering and Zen Martial Arts u Puni, Indija.

Uključen u zen i advaitu više od 35 godina, danas vodi retreate poput Satorija i Intenziva svjesnosti. Od 1997. razvio je inovativan i originalan pristup radu s Unutarnjim sucem, te je poznati učitelj Dimenzija bića (Esenca), eneagrama i tantre.