photo: sean knight

„Kažemo – osvijetliti jedan kutak svijeta, to je dovoljno. Ne cijeli svijet. Samo neka bude jasno tamo gdje vi jeste.“

Shunryu Suzuki

Do nedavno, mnogi su ljudi redovito išli na razne forme retreata (povlačenja). To nije bio veliki broj ljudi, ali za njih je bila važna spoznaja da trebaju vrijeme u kojem su izvan uobičajene rutine svakodnevice.

Svakodnevica je u posljednje vrijeme postala prilično kompleksna. Dogodilo se da smo uz razvoj interneta i društvenih mreža počeli gubiti prostor učenja kako biti sami sa sobom. Kroz privid kontakta s drugima, usisani u nepotrebne informacije i stalno kaskajući za novim zahtjevima nismo stizali razviti taj kontakt sa sobom, povjerovavši u sliku sebe koja živi kroz reakcije drugih. Naše su neuroze tako dobile sjajan paravan za strah da ćemo se pri pogledu u unutarnje ogledalo razočarati, pa se taj strah onda zakamuflirao u trajnu unutarnju i vanjsku aktivnost.

Što kad se odjednom ta vanjska aktivnost ograniči? Što pronalazimo kad se nađemo u ograničenju naših izvanjskih, prividnih sloboda?

Ljudi sa Zapada koji su se dobrovoljno odlučivali na odlazak na retreate (na Istoku je tradicija te duševne higijene ipak u drugačijem kontekstu) to su plaćali novcem i vremenom, koje je u međuvremenu postalo skupa valuta, znajući da time dobivaju danas sve rjeđu priliku zapitati se: tko sam ja ustvari? Naime, ako imamo hrabrost doživjeti ovu radikalnu preraspodjelu vrijednosti koju nam pruža ova izvanredna situacija van naše moći, vrlo je moguće da ćemo otkriti da stvari u koje ulažemo gomilu naše energije nimalo ne odgovaraju vrijednostima do kojih nam je istinski stalo. Izgubivši kontakt sa sobom izgubili smo kontakt i s našim stvarnim potrebama, pa smo njih zamijenili umjetnim i nametnutim potrebama koje iziskuju doslovno čitavu našu energiju, a nikad nam ne utaže žeđ.

photo: Gerd Altmann

Velika je razlika u dobrovoljnom pristanku na taj radikalni zaokret i na onom prisilnom. Ne samo što u ovoj situaciji nema strukture niti odgovarajuće tehnike koja nas na takvim retreatima obično prati i podržava, niti osobe od iskustva koja nas prati u tom procesu, nego je razlika u našoj svjesnoj odluci da se suočimo s onim što slijedi. Mnogi danas nisu spremni suočiti se s onim što je bilo potisnuto, a sada izlazi na vidjelo: naši strahovi, prisilne radnje, nekontrolirane reakcije, ovisnosti, agresija i panika, potonuće duha…ukratko, stvarima vrlo različitim od naše slike o sebi. Na meditacijskim retreatima takve su pojave moguće i smatraju se prerušenim blagoslovima jer nam ukazuju gdje da usmjerimo svoju pažnju.

Tu leži i naša prilika. Umjesto da svoj dom pretvorimo u tv-studio uživo ili panično nalazimo nove aktivnosti, tu istu pažnju možemo sa stvari preusmjeriti na sebe. Tako se učimo intimnosti sa samima sobom.

Intimnost sa sobom i sloboda su povezani, jer kada se iz trenutka u trenutak iznutra pratimo mi postajemo svjesni mehaničnosti i predvidljivosti našeg funkcioniranja, a to su vrata za otkriće o stvarnoj slobodi!

Za taj površinski sloj koji smo smatrali stvarnim, a ustvari je tek naučen i dobro uvježban mehanizam, potrebno je strpljenje i suosjećanje. Guljenje tog sloja koji smo razvijali od najranijeg djetinjstva dovodi u pitanje našu sliku o sebi, što nas može činiti nesigurnima, izloženima i ranjivima. Taj mehanički način funkcioniranja koji je bio dio našeg preživljavanja u obitelji i društvu sada stoji između nas i naše unutarnje stvarnosti. No, prilika koju sada imamo, a to je da vidimo tko smo ispod tog sloja može u nama probuditi hrabrost i odlučnost koji nam trebaju da prođemo kroz taj bolni dio puta.

Ispod tog sloja čeka nas mogućnost da mi postanemo središte našeg života, a ne naša okolina, kao kad smo preuzimali tuđe vrijednosti proglašavajući ih našima. Ili pak uzimajući našu osobnu povijest povreda i razočaranja za istinu o nama samima koja iz sjene upravlja našim doživljajem svijeta.

photo: Sami M'Rad

Sloboda se rađa iz osvještavanja naše vjernosti slici nas samih utemeljenoj na toj osobnoj povijesti, a koju smo pretpostavili stvarnima sebi, kriveći okolnosti i druge ljude za naše stanje. Stavljajući i danas razloge naše patnje izvan nas, mi ne preuzimamo odgovornost i tako nastavljamo koračati začaranim krugom našeg zatvora. No, kada se prestanemo klanjati oltaru naše osobne priče, mi smo u Nepoznatom. Kroz to nas vodi naša svijest koja svježe i otvoreno pristupa svakom novom trenutku.

Tada možemo otkriti vlastitu snagu, iako smo sebe uvijek vidjeli slabima ili pak otkriti da u naše srce može stati mnogo više nego što smo to mislili. Možemo otkriti da smo zahvalni na ovoj prilici, iako se to čini paradoksalnim u vremenu u kojem ima toliko patnje.

U svakom slučaju, prestat ćemo zahtijevati od drugih da se promijene kako bismo se mi mogli promijeniti, prestat ćemo projicirati da se planeta osvećuje, prestat ćemo biti dio sljedbeničkog mentaliteta.

Ići ćemo od trenutka do trenutka, upoznajući sebe sa strpljenjem i dobronamjernošću kojima bismo gledali malo dijete koje uči svoje prve korake, ili pak malo štene koje otkriva svijet. Nećemo pred sebe stavljati velike ciljeve, govoriti o velikim promjenama koje čekaju čovječanstvo, ono je i do sada imalo redovne prilike za buđenje kroz globalne katastrofe i ratove, jer ipak izgleda da je tendencija ljudskog zaborava ono što mi stalno zaboravljamo.

Samo ćemo se okrenuti svom kutku svijeta i osvijetliti ga.