Ganga Cording vodi meditacijske retreate preko 40 godina. Ova učiteljica meditacije govori o iskustvu u radu s ljudima, o terapiji i meditaciji, kreativnosti, čežnji za sobom i o tome je li znatiželja dovoljna.

AoN: Vaša prva iskustva i oruđa za razumijevanje sebe bila su iz zapadne psihologije. U čemu je razlika između terapije i meditacije?

Praktički, za mene se preokret dogodio za vrijeme studija psihologije, kada sam mislila da ako sakupim dovoljno znanja o određenim parametrima, naučit ću kako otkriti tko sam ja i tko su drugi, također. To je za mene bilo vrlo snažno doba, radeći na psihijatriji za djecu i mlade kao klinički psiholog, shvaćajući da je to ustvari sve glupost, neistina. Nitko zapravo nije zainteresiran pomoći ljudima da stanu na vlastite noge. Svi su zainteresirani ljude naučiti da funkcioniraju u školi, na poslu i u obitelji. Nitko ih istinski nije slušao. Nije bilo mjesta za jedinstvenost. Trebalo ih se dovesti u normu, ali nitko nije bio zainteresiran razumjeti osobu.

To, i činjenica da se moj brak raspadao, pa nova veza te osjećaj ‘ne znam kako voljeti, ima toliko ljubavi, a ja sve to sjebavam. Ne znam kako to činiti…’…sve to bio je veliki preokret u mom životu.

Ubrzo sam došla u kontakt s Oshom kod koga se sve vrtilo oko ‘bivanja’ i ‘ljubavi’, o tome što znači biti ljudsko biće, što je to ‘ljubav’, ‘tko sam ja’. Ustvari, tu je za mene počela meditacija. Prije toga sam bila u kontaktu s budističkom meditacijom, ali Osho je posadio sjeme pravog razumijevanja. Bez da mi je direktno govorio kako da joj                      pristupim, toliko sam imala za prožvakati da sam počela gledati prema unutra i otkrivati tko sam.

I još uvijek to slijedim, iako više ne tražim odgovore na to tko sam, jer to znam, već sam još uvijek u procesu razumijevanja kako funkcioniram, kako moja ličnost sabotira ili upravlja mojim postupcima. To zahtijeva puno svijesti, puno učenja, odučavanja, promatranja uvjerenja…pretpostavljam da je to rad koji nikad ne staje, ali temeljna povezanost s mojim bićem, sa mnom, je tu…Bila bih vrlo iznenađena kad bih iznenada otkrila da to nije istina. (smijeh)

To iskustvo ‘biti ja’ jest i paradoks ovog rada, jer to “biti ja” nije ništa osobno. Ne postojim kao osoba, iako sam tu sada više individua nego što sam ikad bila, već to iskustvo tko sam ja je povezanost sa životom, svemirom, to nije osobno. Svi to imamo, ustvari smo rođeni u tome i svi imamo tu povezanost.

Način na koji je doživljavam i na koji je živim, on je jedinstven. Svatko od nas stvara jedinstven doprinos ovoj dugi života i kako živimo tu povezanost, ali iskustvo bića, ljubavi, istine, svijesti….nema ‘moje svijesti, tvoje svijesti’, svijest je svijest. Možda imamo različita razumijevanja, ovisno o našoj kondicioniranosti, obrazovanju, dobi, životnom iskustvu itd, ali tvoja svijest nije različita od moje ili nekog drugog, bez obzira na rasu, čak je i životinje i biljke imaju, svijest je svijest.

To je vrlo zanimljivo putovanje…izgleda da meditacija više odražava istočni pristup, s naglaskom na biću, dok se Zapad više usredotočuje na psihologiju i znanstveno istraživanje. Kombinacija tih dvaju pristupa je ogromno obogaćenje u razumijevanju čovjeka.

Proces Intenziva svjesnosti (‘Satori’ i ‘Tko je unutra’), ili ‘Intenziv prosvjetljenja’, rođen je iz susreta tih dvaju svjetova.

AoN: Bavi li se onda meditacija više nepoznatim i nespoznatljivim, dok se terapija više bavi poznatim?

Naravno, i u terapiji dolazimo do točke gdje nema više ništa za znati, gdje stojimo pred misterijem. Mogu nastaviti analizirati iskustvo, gledajući kakve su strukture mog uma i kakva je moja ličnost, ali u određenom ću trenutku također doći do točke gdje postoji nešto daleko dublje, koje je temelj, nespoznatljivo. Kome pripada ova ličnost, koji su moji korijeni, otkuda dolazim…? Ta meditacijska pitanja dolaze automatski. Ako uistinu radimo kako valja…

AoN: Ako je meditacija tako jednostavna, zašto je tako teška?

Jer je tako jednostavna! (smijeh) Um voli hranu, misleći um voli probleme, da zaroni u njih i rješava ih.

Meditacija, ako bih je željela definirati, samo je biti ovdje i sada, poželjeti dobrodošlicu svemu što se unutra događa, bez interpretacije nečega kao dobrog ili lošeg, ‘da’ ili ‘ne’. To je jednostavno dobrodošlica.

Ako je tu bijes: ‘samo izvoli’, ako je tu radost: ‘samo izvoli’, bez uplitanja, bez želje za kontrolom, poboljšavanjem, želje za nečim drugim, već s opuštanjem s onim što jest.

Za ego je to potpuni fijasko, jer ego želi osvojiti, želi uspjeh, stići negdje, ciljno je orijentiran, a u meditaciji nema cilja. Ako netko ima strukturu uma koja je orijentirana na cilj ili uspjeh, može reći ‘u redu, cilj je biti ovdje’, tako da um ima nešto za činiti. Za misleći um nije zanimljivo biti ovdje, to se smatra dosadnim, ništa se ne događa, nije neki veliki prasak.

Opet, ne radi se o tome da bivajući prisutnom ne mogu doživjeti prostore koji su naprosto nevjerojatni, već se tu ne radi o uzbuđenju, iskustvima proboja da bi se negdje stiglo, nego o relaksaciji, kontinuiranoj relaksaciji u unutarnju prisutnost, u tijelu, ovom trenutku, s potpuno otvorenim čulima koja u punini uživaju ovaj trenutak. Dakle, meditacija je vrlo povezana s bivanjem u tijelu. A ta relaksacija ‘mogu uistinu biti u tijelu i senzibilna prema njemu samo ako kažem da onome što se odvija’, s idejama o poboljšavanju sebe, stvaram podjelu. Sebi dajem poruku ‘nije ok, nije dovoljno dobro’.

AoN: Ako želimo upoznati sebe, je li znatiželja dovoljna?

Nije. Na neki način, ona ostaje na površini, ne transformira. Povezana je s umom. U vezi je sa senzacijama, nečim novim. Ustvari, nije temeljna žeđ. To više treba biti potraga, povezana s rizikom napuštanja statusa quo, izlaska iz zone udobnosti, riskiranja, izlaganja sebe, napuštanja rutina i udobnih kutaka. U znatiželji, ne moram izaći iz svojih udobnih kutaka. Tek dobivam nešto hrane za um, kao kušanje novog okusa sladoleda.

Život nije uključen, znam sve u glavi, ali me ne dotiče na dubljoj razini.

Samo istraživanje me duboko dira, izazovno je. Otkriti, pronaći, pitanje je života ili smrti, ne samo vidjeti neku novu nijansu. Kroz istraživanje moram biti spremna da se stvari mijenjaju, a to je puno riskantnije.

AoN: Istražujući tko su, ljudi neminovno dolaze u krizu. Kako se to događa i zašto to ljudi svejedno čine?

Da, istina je. Ako želimo izaći iz određenog mentalnog okvira, proces traži da prođemo kroz krizu. Pretpostavljam da svi negdje znamo da, ako zadržimo status quo, onako kako jest, stvari neće funkcionirati. To nas motivira da idemo npr. na Satori, ili bilo koji drugi proces. Proces Satorija omogućuje tu sigurnu, podržavajuću okolinu, tu zdjelu, gdje je zapravo moguće raspasti se. Svi se boje toga da se raspadnu jer se cijela edukacija vrti oko toga da kontroliramo stvari i uvijek budemo posloženi. Ispada kao da činim grešku ili sam na putu propasti.

Ali u takvom procesu, potrebno je da zapravo razumijem da trebam proći kroz tu krizu identiteta, kako bih mogla izaći iz uobičajenog načina razmišljanja. Trebam si dati priliku upoznati nešto novo. Naravno, još ne znam što bi to novo moglo biti, tako da sam u strahu od nepoznatog ili od pogreške. Želim pobjeći jer su me učili da izbjegavam ići naprijed bez garancije…dakle, ima puno toga sa čime se suočavam. Da, u ovom procesu stvaramo umjetnu krizu identiteta.

Ljudi koji se pitaju ‘tko sam ja’, a to ne čine baš svi, intuitivno znaju da ima više toga u njima nego onoga sa čime su povezani. Znaju da je moguće više toga, više radosti, više ljubavi, više povjerenja, a s njima nisu u kontaktu. Ta frustracija, nesrazmjer i udaljenost od samih sebe bolna je i to ljude motivira. Bez određenog stupnja frustracije i patnje, ne može se puno toga desiti. To mi daje vatre, pogonskog goriva….’moram to otkriti’.

Naravno, to možete učiniti na razne načine. Nije nužna struktura Satorija, iako je ona vrlo moćna jer ne samo da je jedini fokus na ‘tko sam ja’, već nije ograničeno na ‘što sad osjećam’, niti je usmjereno na probleme. Jednostavno ide u srž otkrivanja tko sam ja, ponovnog uspostavljanja te veze, prisjećanja sebe.

"Nema vode, nema mjeseca" - Nyodai i razbijeno vjedro (Yoshitoshi, 4.st.)

AoN: Meditacija nema cilja, ali u današnjem svijetu teško je zamisliti da činimo stvari bez cilja. A opet, iskusio sam da je cilj mnogo puta bio sama prepreka da nešto napravim. Kako se možemo odučiti od toga?

Pretpostavljam da može pomoći ako malo preokrenemo stvari. ‘Ajmo prvo nešto raščistiti. Koliko se sjećam, Ramesh Balsekar razlikuje Misleći um i Radni um. Misleći um se bavi evaluacijom, govori što je ‘dobro’, a što ‘loše’, i kod njega se sve vrti oko tog opsesivnog, kompulzivnog razmišljanja ‘jesam li dovoljno dobar’, ‘smijem li to reći’. Ima malo veze s činjenicama trenutka. To je domena Radnog uma.

Dakle, ako imam um koji je orijentiran prema cilju, ‘želim biti najbolja, najkreativnija, najljepša, s idealnom težinom’ itd, mogu zamijeniti te, uglavnom autodestruktivne ideje, nekim drugim idejama. Ako razumijem da ti ciljevi nisu od pomoći za mene, onda mogu pronaći druge ‘ciljeve’ koji me podržavaju i hrane, kao što su npr. biti prisutan ili zahvalan za ono što imam.

Biti prisutan znači biti svjesniji, a svjesniji mogu biti samo ako sam u svojim osjetilima i u tijelu. Tako da mogu otkriti da trebam više šetati prirodom, nego sjediti pred televizijom…mogu pronaći nove ciljeve za svoj um. Pokrećem Radni um, umjesto da me muče beskorisne stvari koje proizvodi Misleći um. Ali potrebno ga je nahraniti pravim uputama. A opet, u široj slici, sve je to trivijalno u odnosu na Veliki um.

AoN: Je li Misleći um tako suradnički raspoložen?

Misleći um će biti suradnički raspoložen ako može uvidjeti da je to bolja strategija. Da bi se to dogodilo, prvo mu moram dati pravu hranu i praksu. Trebam proći kroz tu muku; tu se vraćamo na ono o čemu smo pričali, na krizu, “raspadanje”. Trebam nekako uvjeriti um, npr. ‘Daj da to radim 21 dan, pa možeš onda vidjeti da li to stvarno pomaže’. Ili, pak, pronaći neke razumne korake u kojima ne tražim nemoguće od sebe, nego nešto što uistinu mogu napraviti, gdje Misleći um kaže ‘u redu’, gdje dobivam dopuštenje. Uistinu trebam imati odnos poštovanja prema Mislećem umu.

Ako kažem ‘Odjebi, pusti me na miru!’, sve što ću dobiti slično je reakciji djeteta koje ima bijesni ispad. Trebam koristiti svoju inteligenciju i reći ‘Želim ovo probati, molim te, surađuj. Daj mi malo vremena da to napravim i onda vidi’.

To je pažljiv rad. Naravno, do određene granice mogu naučiti kako učiti, što će ubrzati proces, ali ustvari sa svakim uvjerenjem treba proći isti proces. Prvo ga je potrebno otkriti, dopustiti da je tu, pa otkriti koje su moje strategije, kako se prema njima odnosim i onda vidjeti što mogu učiniti drugačije.

Tu dolazi u igru zapadni pristup, neke vrlo razvijene metode kojima se mogu istraživati ti razni dijelovi unutarnjeg, poput gestalta, NLP-a, bioenergetike, neuroznanosti i mnogih drugih. Tada to, polako, polako, počinje činiti da Misleći um kaže ‘hm, to radi’ i može početi surađivati. Ali, to je rad, to nije tek imati direktno iskustvo, biti jedno sa svime, vrlo ushićen, velik i sretan. Sjajno ako se to dogodi, ali to je trenutak kad je vrijeme za domaću zadaću. Kao što kaže Jack Kornfield: ‘nakon ekstaze, pranje veša’. Prvo je potrebno uvjeriti um, a onda on može početi surađivati. To je posao i zahtijeva strpljenje.

AoN: Ne nudite prečace. Ima li ih uopće?

Ne, nema prečaca. Ali, načini na koji ljudi ulaze unutra su različiti. Neki ljudi jednostavno uđu unutra naglavačke. Skoče i u srži su, ali nemaju pojma što se po putu događa. Drugi idu korak po korak i na neki način usput sve počiste, tako da kada stignu kući, sve je već zbrinuto.

Oni koji se bace naglavačke, možda će se pobrinuti o tim temama kroz svakodnevicu, ali ne sistematično poput drugih. Može se činiti da su neki ljudi brži ili hrabriji u shvaćanju. Ja to vidim kao različit način funkcioniranja. Radeći s toliko puno ljudi kroz godine, vidjela sam da svatko ima svoj jedinstveni način ulaženja unutra. Tako da sam morala ostaviti razne ideje o tome koji je pravi put. Tko sam ja da kažem koji je put bolji? Tako da, prečaci…bilo bi lijepo, ali – ne. (smijeh).

AoN: Čini se da smo preplavljeni savjetima. Djeluju li savjeti?

Zapravo, ne. Ako su savjeti dani bez ikakvog uloga od strane savjetnika, poput sugestije ‘Kako bi bilo da pogledaš ovo?’, a to odjekne u drugome pa kaže ‘Hm, pogledat ću u to i probati’, onda…Ali opet, to ustvari i nije savjet, govorenje drugima što da rade, nego više prijateljsko posuđivanje drugog para očiju. Ili, ako sam ja ta koja prima savjet i osjećam da drugi to kaže da me podrži, imam prostor i slobodu da to prihvatim ili odbijem.

U tom smislu može biti od pomoći jer nije prikačen nikakav ulog što je za mene poticaj da istražim. Ono što uistinu pomaže je moje vlastito istraživanje toga, a ne samo slijeđenje onoga što drugi kaže jer tada ostajem nezrela. Ako zapravo drugome dajem vlastiti autoritet, govoreći ‘Ok, probat ću to jer ti znaš bolje što je dobro za mene’, onda to vjerojatno nije plodonosno. Može funkcionirati za taj trenutak, ali neću imati iskustvo otkrića da zapravo imam inteligenciju i kapacitet nositi se sama sa situacijom.

Dakle, ovisi o onome koji savjet prima. Ako ga žele primati na zreo način, preuzimajući odgovornost za istraživanje, odlučujući sami: ‘U redu, želim to probati’, onda to više nema veze s drugim. Onda to dolazi od ‘Ja preuzimam stvar, isprobavam je, a koje god bile posljedice, prihvaćam ih’. Na taj način, čak ako ispadne na kraju i pogreška, dobro je da sam tu pogrešku napravila, budući da sam sa svakom pogreškom malo bliže pronalasku rješenja jer već znam da to ne funkcionira i mogu nastaviti tražiti. Na taj način sve više ulazim u vlastiti autoritet. A još uvijek mogu biti otvorena za sugestije drugih. Ali ako ne napravim tu domaću zadaću, onda stavljam sebe u ovisnički odnos u kojem sam u jednom trenutku sa svime time pukla i prestala tražiti, govoreći ‘baj-baj’.

AoN: Danas se nudi mnogo različitih pristupa. Kako se pronaći u tome?

Putem pokušaja i pogreške, što se mene tiče. Ako sam se našla s nekim, odlično. S takvim mnoštvom pristupa, nemoguće je svaki provjeriti; potrebni su drugi načini. Npr., privlači li me netko, što mi moj trbuh kaže, kako se prijatelji osjećaju nakon tog retreata, svjedočenja drugih, itd.

Moja je odgovornost gdje i zašto idem. Želim li da me netko popravi, da sam ‘high’ kroz kontakt s drugime, da budem zabavljena? Želim li da drugi obavljaju posao umjesto mene ili sama želim istražiti i naučiti kako se odazvati i voljeti se, krećući se prema unutarnjoj slobodi i radosti? Za mene, ako mi je samo ‘Ok, u redu mi je’, nije vrijedno ići tamo ponovno, to je onda više kao neka uspavanka. Ići u kino, na finu večeru ili lijepi satsang, to je sve u redu, ali ne mislim da će pokrenuti neku trajnu promjenu. Neće me približiti mom potencijalu, učiniti me slobodnijom, zabavit će me, a ima tako dobre prave zabave!

AoN: Ljudski je život često i pun boli. Koja je uloga boli i patnje u našim životima?

Pa, potencijalno, patnja mi omogućuje da se probudim jer trebam vidjeti što to ne ide. Postoji nesklad, on boli. Dakle, trebam otkriti što je to što boli. Ne znam je li to generalno tako, ali patnju uzrokuju ljudi. Patnju uzrokuju naše lude ideje koje namećemo životu.

Npr., ako umre netko s kim sam jako povezana, osjetit ću bol, bit ću tužna, žalit ću, ali neću patiti. Patnja je poput otpora onom što u biti jest, a ne želim osjećati što jest jer imam ideje o tome kako bi trebalo biti drugačije. Borim se sa životom. Nije da stvari ne bole, postoje mnoge životne teškoće, ali pretvoriti ih u patnju…nazovimo to nesporazumom. To je samo-izazvano, izbjegavajući bol dovodim u pitanje ono što se dešava umjesto da se otvorim neposrednom iskustvu toga.

Tko kaže da je tuga loša, tko kaže da je bijes loš, tko kaže da je mržnja loša? Ne bismo ih imali da ih ne trebamo. Ako sebi ili drugima zbog toga sudim, sebi i drugima uzrokujem patnju jer si uskraćujem neposredno istraživanje te manifestacije života. Također, time što okolišam, namećem to i drugima. To ima veze s nekom izravnošću. U patnji postoji neka dodatna petlja, krećući se izravno postoji tek činjeničnost: ‘Au, boli’. Ako pomislim ‘To se meni ne treba događati’ ili ‘Netko mi to nije trebao napraviti’, idem u patnju.

AoN: Što nas priječi da budemo radosni radeći jednostavne, svakodnevne stvari?

Ideje, ideali, želje…Ideje da trebamo biti posebni, bogati, slavni, vitki. U biti, ‘Kad bih imala to, bila poput nje, onda…’. To je velika mrkva. Ako želim uživati u ovom trenutku, čuti ptice kako pjevaju, smijati se i plakati, pa otkrijem da ne mogu, onda trebam pogledati što me izvlači iz ovog trenutka. Vraćamo se na ideje, ideale, uvjerenja, ciljeve, liste što treba napraviti, liste što je dobro, a što loše, što je spiritualno, a što je zemaljsko. Ako imam to uvjerenje da ‘samo ako se sve objavljuje u bijelom svjetlu’, onda niti mala nijansa sive ili zelene neće biti dovoljno dobra. Ustvari, te ideje i ideali me izvlače iz trenutka, tako da ako u životu želim uživati u malim stvarima moram napraviti taj famozni zaokret od 180 stupnjeva o kojem mistici tako često pričaju. Vraćam se iskustvu sebe u tijelu u ovom trenutku i prestajem slijediti neke stvari koje sam pokupio od nekoga, s kim nisam rođen. Znači, napraviti taj zaokret i pogledati: pa, tko je sada unutra? Što ne valja sa sada?

                                                                                                                                                                                       foto: Anthony N. Chandler

AoN: Meditacija ništa ne obećaje, a opet, kad krećem meditirati, u mom umu čuči nada.

Samo sjesti i meditirati nije lako, treba puno vježbanja. Nije lako zato što nije zabavno, tako da se Misleći um baca u borbu, na svaki mogući način odvratiti nas da radimo nešto drugo.

Mislim da ne bismo sjeli i izložili se toj izazovnoj situaciji osim ako negdje ne osjećamo tu čežnju, tu žudnju da se vratimo u naše prirodno stanje, koje svi u dubini poznajemo, u kojem smo rođeni, naše prirodno mjesto odmora, naš dom.

Ta čežnja za slobodom, bivanjem u prijateljskom i skladnom unutarnjem prostoru sa samima sobom i s drugima…. Spoznaja da je to moguće pomaže mi da ostanem sjediti, barem što se mene tiče. Um se polako opušta, disanje dolazi u prvi plan, a um – u mom slučaju često kompulzivno preispitujući me – polako, polako blijedi u pozadini. Povezana s disanjem, sliježem se. Duboko ispunjujuće, ali neuzbudljivo, dok um traži uzbuđenje. Može biti blistavih trenutaka, ali kada sjednem nema garancije da će se neki desiti. Ako sam imala jedan jučer, to ne znači da ću ga imati danas, ili pak veći. Mogu proći dani bez ičega što se razotkriva, tek sjedeći. Ponekad 40 minuta izgleda kao 5 sati, a ponekad kao 5 minuta. Nikad ne znam kako će danas biti, krajnja avantura…

AoN: Svakodnevica nas često podsjeća na rutinu. Kako to izbjeći?

Na neki je način to čudno, jer samo istraživanje sebe ima puno ‘rutine’, ali rutina koja mi omogućuje da se probudim u onome što radim i tko jesam. Usporava me i ne daje mi pobjeći, već me vraća ovdje, u trenutak. Vanjska rutina je poput zamjene za svjesnost. Ako sam prisutna u trenutku, nema rutine. Izvana to može izgledati kao rutina, ali iznutra je potpuno drugačije. Rutina i prisutnost ne idu zajedno.

Ne može biti rutine u povezanosti sa sobom, svaki je trenutak svjež i živ, nikad ne znam što ću pronaći kad uđem unutra. To je taj riskantni i zastrašujući dio jer nikad uistinu ne znam što ću pronaći. To me čini budnom i priječi me da zaspim i istražujem mehanički. Ako to radim kao da samo prolazim neke kretnje, onda nisam prisutna, ne pitam se, ne istražujem. Ustvari, svaku situaciju ja mogu obaviti, mehanički, ali onda si uskraćujem sva blaga i dobrobiti koje mogu dobiti.

Ako istražujem na mehanički način i mislim na nešto drugo, trebam pogledati u svoju motivaciju. Mislim li da sam bolja osoba ako to činim? Jesam li nekome obećala to činiti? Zašto nisam fascinirana sama sobom i strastvena prema sebi?

Također, ako želim otkriti je li određena tehnika korisna za mene, ući ću u određenu rutinu. Reći ću si ‘Čini ovo jedan tjedan, mjesec, 6 mjeseci’. Na taj način ne odlučujem svaki dan iznova želim li to činiti. Što god da moj um kaže na to, ja to jednostavno činim. Nakon tog perioda ću biti u boljem položaju za odlučiti je li to za mene korisno i želim li nastaviti.

Ako to činim jer bih trebala, ili za nekog drugog, vjerojatno neću uživati i neću imati dobrobiti; to funkcionira samo ako sam ja u tome. Možda ako sjedim na biciklu u teretani, još uvijek imam dobrobiti da sagorijevam neke kalorije, ali me uvijek iznenađuje vidjeti ljude u teretani kako gledaju televiziju, dok u tijelu ima toliko toga za promatranje. To bi mogla biti meditacija.

AoN: Ako je istina intimno i individualno iskustvo, čini mi se da imate težak posao rada s ljudima, da ne činite njihov posao, a opet da nešto radite.

Volim pristupati ljudima na način da im odam puno priznanje za to što daju sve od sebe. Za mene, najzanimljivije je otkriti kako zapravo istražuju. Dajem da me povedu na svoje istraživanje i onda doprinosim štogod za mene dolazi u trenutku. Ako s tim osoba nešto može učiniti, sjajno, ako ne, opet sjajno.

Nema investicije, zadanog okvira razmišljanja kakva bi ta osoba trebala biti, ili pravog puta. Zabavno je sresti nekoga u tom otvorenom prostoru, bez spremne ideje o tome kakva bi ta osoba trebala biti. Povedu me u obilazak kroz svoju nutrinu i ja doprinesem što god mi dođe iznutra, s potpunom slobodom za drugog da to uzme ili ostavi.

Također, postoji još jedan aspekt u tome. Istina ima tu kvalitetu da, ako je izgovorena, stvara rezonancu; odjek u tijelu, u srcu, u umu. To je vrlo snažan znak, i kako god je doživljen, vodi dalje. Na intervjuima – individualnim susretima s ljudima – nekako to nanjušim, kao pas koji pokupi trag. Nastavljam slušati i čekam dok ne osjetim da mogu naći put unutra. Naravno, to zahtijeva puno poštovanja prema drugome, bez ikakvih pretpostavki ili nametanja moje percepcije drugome, već isticanja stvari koje mogu omogućiti drugome da prošire iskustvo sebe.

Obično, dođe do opuštanja, tog ‘aah’ kad se taj susret dogodi, poklopimo se. Dođe do te slasne rezonance. Teško je opisati što se tu uistinu dogodi; kao da prođe svjež povjetarac; ‘aaah’…sva odvojenost nestaje, susret, jedinstvo. Istina je istina i kad je možeš s nekim dijeliti, to je predivno iskustvo.

A opet, ne postoji Istina. Svatko ima svoje vlastito iskustvo i pristup, nema ‘Ovo je Istina, sad sam je našao; svaki trenutak treba ponovo otkrivati. Možemo se sresti u istini i znati to kad postoji rezonanca. Istina je puno snažnija od otpora.

AoN: Vodili ste bezbrojna povlačenja. Na kakve ste vrste motivacija nailazili kod ljudi?

Postoji cijeli spektar. Neki ljudi jednostavno znaju što im daje meditacija, to je kao pranje zubiju svakog dana, znaju da trebaju vrijeme koje je samo za njih, kad stanu i pogledaju. To je poput mentalne higijene, doći na povlačenje, imaju tu potrebu jer inače gube kontakt. Takvi ljudi dolaze prilično redovito. Osjećaju potrebu i za njih je to uistinu hranjivo, uzemljuje ih, ponovo su više u tijelu; vrlo potrebno za biti prisutan. Jednostavno se osjećaju spremniji uroniti u sljedeći trenutak u životu.

Onda ima nekih spiritualnih tipova koji se često boje svog bijesa i strah ih je živjeti. Oni obično ne dolaze na Satori jer tu ima previše rada, previše sučeljavanja, ali idu više na povlačenja u tišini gdje se osjećaju lagodnije i uzdižu se iznad drugih da bi bili ‘sveti’, no to je zapravo bijeg od života.

I postoje oni koji jednostavno vole sjediti i biti s drugima u podržavajućoj okolini zajedno s drugima, ali bez interakcije.

AoN: Imate strast za kaligrafijom. Kako su povezane meditacija i kreativnost?

Pa, prije nešto godina…ljudi su stalno govorili ‘U tako sam dobrom prostoru nakon Satorija, onda se vraćam u svakodnevicu i ubrzo – sve nestane. Što možemo učiniti?’. Proces Satorija uključuje obje strane mozga, ali lijevu uključuje više jer uistinu trebamo učiniti napor da izrazimo svoje iskustvo, da dopustimo tom Ja, ili koje je god iskustvo u trenutku, da izroni i da ga iskomuniciramo.

Za mnoge je lijeva strana mozga prilično u izazovu – logična, linearna, pravocrtno razumna. Naravno, u svako je iskustvo uključena i desna strana. Ona je zadužena za kreativnost, otvorenost, a ne zna logično, linearno razmišljanje, više kao slikovan, multidimenzionalan, kreativan, poetičan način doživljavanja života.

Onda sam pomislila ‘U redu, što možemo učiniti?’. Za mnoge, povjerenje u vlastito iskustvo je zdrobljeno u djetinjstvu, tako da sam tražila načine na koje mogu pružiti to povjerenje. Jedan od njih je kineska kaligrafija, na način na koji je ja koristim, jer mi ne znamo ništa o njoj. Nemamo nikakav kriterij za sud. Ta je metoda vrlo slična unutarnjem istraživanju, samo što je medij drugačiji. Umjesto da koristimo glas, koristimo kist i stavljamo na papir što god je u trenutku. Što god nađeš u trenutku, stavljaš na papir. Rad je s kineskim papirom i kistom…pa ne možete ništa ispraviti. To je tu, sviđalo se to vama ili ne.

Ta metoda snažno ohrabruje to da ste svoji, da stvarno živite u trenutku, koristeći medij o kojem nemate pojma. Tu se ne radi o tome da postanete kaligraf i stvorite lijepe slike, to je jednostavno izražavanje sebe na papiru, u trenutku, s kojom god energijom koja jest. To je nevjerojatno, nitko ne može zamisliti što se dogodi. Za ljude je to vrlo moćno i prilično sigurno. Tamo ste vi, kist i papir. Jedinstvenost svakog objavljuje se trenutačno. Ako nema pravila, nemate izbora nego biti svoji.

U drugim stvarima koje radim, rad s klaunom, ima puno više izazova jer su uključeni drugi. To je ista stvar: ne radi se o tome da budeš smiješni klaun, već o pokazivanju sebe, tko jesi. Ako se pokazuješ s crvenim nosom, lakše je. Klaun smije pogriješiti, ponavljati se, izvoditi i biti stvaran…za ljude koji idu na meditacijska povlačenja i često imaju teškoće u susretu s drugima, ili stajati i držati govor, pokazujući se, bivajući viđeni, to je vrlo snažna metoda. Dirljivo je vidjeti kroz što ljudi prolaze, efekte….

To nema veze s time da ste sjajan ili loš umjetnik. U kaligrafiji, npr., baš razmišljam da napravim jednu lijepu vatru sa svim ‘dobrim’ i ‘lošim’ slikama jer tu se ne radi o uspjehu ili imanju nečega za pokazati. Služi da naučimo imati povjerenje, biti spontaniji, radosniji i prijateljskiji sa sobom, da imamo više unutarnjeg prostora. Da živimo sve te predivno različite nijanse nas samih.

AoN: U tom svjetlu, kako vidite današnje umjetnike?

Pa, pretpostavljam da ih ima svih vrsta; neki koriste umjetnost kao put unutarnjeg istraživanja. Mislim da su više zainteresirani za vlastiti proces, kako da riješe teme svog života (kroz slikanje, komponiranje, glazbu, itd.), a ne da se javno prikazuju. Ako su povrh toga i vješti, mogu biti vrlo uspješni.

A postoje i drugi, koji se bave umjetnošću da bi bili slavni ili što već, koristeći svoju vještinu za neki drugi cilj. Onda se tu ne radi o tome da su umjetnici, više je to ego stvar, fokus je više na potvrdi od drugih, a ne toliko na unutarnjem zadovoljstvu koje ih ispunjuje.

Između tih vrsta ima svih mogućih kombinacija.

Za mene je prava kreativnost stvaranje sebe. Kako da pronađem načine na koje mogu živjeti svoj potencijal? Kako da shvatim to sa čime sam rođena, što mi je život dao? Kako da uđem u to? Kako da to živim? Ustvari, da ne budem pasivna i dopuštam da se samo događa, nego aktivno sudjelujem u toj hrpi životne snage.

Ugrađeno je u život da ruža želi biti cvijet, da zelje želi biti zelje. Ako to ne čini, nešto nije u redu, ako želi biti netko drugi... Radi se o pronalaženju toga tko sam ja, tko je taj tajanstveni ja, kako mogu surađivati da se ono otkrije.

AoN: I vi sami koristite prilike sresti druge učitelje meditacije i počastite se retreatima. Kako je to mijenjati uloge, od onoga koji vodi druge do sudionika?

Za mene, ustvari razlike nema. Jasno je da učitelj i učenik idu ruku pod ruku. Na Satorijima često sjedim s drugim i istražujem vlastite stvari, i što god dođe, dođe. Ne mislim da gubim autoritet pokazujući svoju ljudskost, suze, ljutnju, to što ne znam što učiniti, da mi bude dosadno, poput svih drugih. Kako to može biti različito?

Dakle, za mene je važno biti svoja. Ne mogu uvijek sudjelovati sjedeći na meditacijskom jastuku, trebam ostati u ulozi voditelja. Zato je za mene lijepo ponekad otići negdje drugdje gdje mogu istraživati dijelove sebe s kojima se inače možda sama teže povezujem, gdje mi treba određeni doprinos. Tada idem na retreate. Sviđa mi se to, biti negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje sam samo za sebe, gdje ne trebam paziti kako drugima ide. Gdje se radi samo o meni. To je vrlo hranjivo i obogaćujuće za mene jer dobivam novi poticaj, novi ‘aha’, novo razumijevanje. Budući da je dobra stvar oko unutarnjeg istraživanja da se čovjek može u njega baciti naglavce, a misterij nikada neće završiti, ne moram se brinuti da ću, ako ga radim previše, ostati praznih ruku (smijeh). Ono se jednostavno nastavlja…

Ima toliko toga za otkriti, ne samo u mom osobnom životu, jednostavno volim učiti.

Postoji toliko puno otkrića u neuro-znanosti koja otvaraju vrata…npr. istraživanja o tome koliko je veliko zračenje našeg srca. Živimo u tom svijetu koji je ‘Evo mene s mojim malim srcem’, a ono se ustvari rasprostire na stotine metara. U ovom trenutku, nas dvoje, ljudi na onom tamo balkonu, mi smo svi u polju jedni drugih, ali toga nisam svjesna. Osjećam da ima toliko toga za otkriti i želim biti tome na raspolaganju. Mislim da to uistinu trebamo, u ovo vrijeme na planeti, unijeti što više svijesti o tome kako postupamo jedni s drugima i s okolišem. Potrebno je stvarno obratiti pažnju…’uvijek se radi o svijesti. Ako sam svjesna da nisam različita od bilo koga drugog (možda izgledam u malo drugom aranžmanu, ali ja u tebi i ti u meni nije toliko različito) i otvorim se toj stvarnosti jer to jest stvarnost, a ne neka zamišljena fantazija, i vidim kako se ta stvarnost može živjeti…Postoji nužda da se to otkrije, bez da postanemo napeti oko toga. Ako postoji nešto što mogu pokupiti i iskusiti iznutra jer mogu živjeti samo ono sa čime sam iznutra povezana, tek onda to mogu živjeti i s drugima. Ali ako je to nesvjesno u meni, nisam ni sebi ni drugima od pomoći. Odlučujući faktor je svijest. Zato volim ići na druga mjesta, upoznati druge ljude, učitelje, i učiti.

AoN: Vodili ste uzbudljiv život, počeli za vrijeme studentskog pokreta u 60-ima, zatim ste živjeli u Aziji skoro 30 godina i, ako zanemarimo Vaš godišnji raspored, ‘skrasili’ se na otoku. A uvijek kad Vas sretnem izgleda da se avantura samo nastavlja.

Da, nastavlja se. Istina, imam intenzivan kalendar putovanja, neki njegovi dijelovi su zamorni, ali ono što mi se u njemu sviđa je praksa fleksibilnosti. Stalno otpuštanje…moram otpustiti svoj vrt, mačke, prijatelje. Sve što nije dovršeno, nije dovršeno, to je jednostavno činjenica. Pomaže mi da otpustim, budem fleksibilna. A bivajući u različitim okolinama, zemljama, grupama ljudi, daje mi priliku da ostanem svjesna. I drži me budnom. Lako je ako sjedim u svom raju, koji je divan, ali lako je i zaspati. Pomaže iskusiti sve načine na koje mogu biti živom, a ne u rutini. Ponekad je dobro raditi nešto drugo, izaći iz rutine i otpustiti to, promatrajući gdje me vodi. Bez straha, jer vjerujem svojem kapacitetu za otkrivanjem…