Pema Chödrön o shenpi, ili porivu, udici, kao okidaču za našu uobičajenu sklonost za zatvaranjem. Kada u tom trenutku stezanja posegnemo za utjehom, zakačimo se. Da bismo se otkačili, počinjemo s prepoznavanjem tog trenutka nelagode i učenju opuštanja u tom trenutku.

Želite nešto objasniti vašem kolegi ili partneru. U jednom trenutku, njeno je lice otvoreno i ona sluša, a u sljedećem njene se oči zamute ili se njena vilica stisne. Što je to što vidite?

Netko vas kritizira. Kritizira vaš rad ili izgled ili vaše dijete. U takvim trenucima, što je to što osjećate? Ima onaj poznati okus u ustima, onaj poznati miris. Jednom kad ga počnete primjećivati, čini vam se kao da se to iskustvo odvija oduvijek.

Tibetanska riječ za to je shenpa. Obično se prevodi kao “vezanost”, ali malo slikovitiji prijevod mogao bi biti “zakačenost”. Kad nas shenpa zakači, vjerojatno ćemo se zaglaviti. Nju zovemo “onaj ljepljivi osjećaj”. To je svakodnevno iskustvo. Čak vas i mrlja na vašoj novoj vesti može tamo odvesti. Na najsuptilnijoj razini osjećamo stezanje, napinjanje, osjećaj zatvaranja. Onda osjećamo povlačenje, ne želimo biti tamo gdje jesmo. To je taj zakačeni osjećaj. Taj stegnuti osjećaj ima snagu zakačiti nas u samoomalovažavanje, optuživanje, bijes, ljubomoru i druge emocije koje vode u riječi i djela koja nas na kraju otruju.

"Shenpa je obično nehotična i ide pravo u korijen razloga naše patnje."

Sjećate se bajke u kojoj princezi iz usta iskaču žabe svaki puta kada govori ružne riječi? Upravo tako se možemo osjećati kad smo zakačeni. Opet, mi ne stajemo – ne možemo – jer smo u navici povezivanja toga što činimo s olakšanjem u odnosu prema vlastitoj neugodi. To je sindrom shenpe. Riječ “vezanost”, ustvari, baš i ne prenosi ono što se zbiva. Ono što se tako lako ne prevodi jest kvaliteta iskustva, iako je svi dobro poznajemo. Shenpa je obično nehotična i ide pravo u korijen razloga naše patnje.

Netko nas na određeni način pogleda za stolom, ili čujemo neku pjesmu, onjušimo neki miris, uđemo u neku sobu i bum. Osjećaj nema veze sa sadašnjošću, a opet, tu je. Kad smo prakticirali prepoznavanje shenpe u Gampo Abbeyu, otkrili smo da bi je neki od nas mogli osjetiti čak kad određena osoba jednostavno sjedne pored nas za stol za ručkom.

Shenpa se hrani nesigurnošću življenja u stalno mijenjajućem svijetu, koja je negdje duboko u nama. Tu nesigurnost osjećamo kao pozadinu lagane neugode ili nemira. Svi mi želimo neko olakšanje od te neugode, pa se okrećemo onome u čemu uživamo – hrani, alkoholu, drogama, seksu, poslu ili kupovini. Ako je umjereno, to u čemu uživamo može biti prekrasno. Možemo cijeniti njegov okus i prisustvo u našem životu. Ali kada to osnažimo idejom da će nam ono donijeti utjehu, odagnati našu neugodu, mi se zakačimo.

Tako bismo shenpu također mogli nazvati i “poriv” – poriv da popušimo tu cigaretu, da se prejedemo, popijemo još jedno piće, odamo našoj ovisnosti koja god da jest. Ponekad je shenpa toliko snažna da smo spremni umrijeti da bismo dobili to kratkotrajno olakšanje simptoma. Impuls iza tog poriva toliko je jak da se nikad ne izvučemo iz tog obrasca navike traženja utjehe u otrovu. To ne mora nužno uključiti neku supstancu; to može biti ružno govorenje ili kritičko pristupanje svemu. To je glavna zakačka, udica. Nešto pokrene stari obrazac koji radije ne bismo željeli osjećati i mi se stisnemo i zakačimo u kritiziranje i jadikovanje. Tako se stvara osjećaj napuhanog zadovoljstva i kontrole koji omogućuje kratkotrajno olakšanje od neugode.

Oni među nama sa snažnim ovisnostima znaju da rad s uobičajenim obrascima počinje sa spremnošću da si potpuno priznamo naš poriv, a tada i spremnost da ne djelujemo po njemu. Ta stvar oko nedjelovanja naziva se suzdržavanje. Tradicionalno se naziva samoodricanje. Ono od čega se sudržavamo ili čega se odričemo nije hrana, seks, posao ili veze, sami po sebi. Odričemo se i uzdržavamo od shenpe. Kad govorimo o suzdržavanju od shenpe, ne govorimo o pokušaju da je odbacimo; govorimo o tome da je jasno vidimo i iskusimo. Ako možemo vidjeti shenpu u trenutku kad se počinjemo zatvarati, kad osjećamo stezanje, postoji mogućnost da uhvatimo poriv za činjenjem stvari iz navike i ne učinimo je.

Bez meditacijske prakse, to je gotovo nemoguće učiniti. Općenito govoreći, mi ne ulovimo stezanje sve dok već nismo popustili porivu da se počešemo tamo gdje nas svrbi, na neki naviknut način. A ako ne poravnamo suzdržavanje s dobrohotnom ljubavi i naklonošću prema sebi, suzdržavanje izgleda kao stavljanje luđačke košulje. Mi se borimo protiv toga. Tibetanska riječ za samoodricanje je shenlok, koja znači shenpa naopačke, protresavši je. Kad osjećamo stezanje, nekako trebamo doznati kako otvoriti prostor bez da se zakačimo u naš uobičajeni obrazac.

"Ako možemo vidjeti shenpu u trenutku kad se počinjemo zatvarati, kad osjećamo stezanje, postoji mogućnost da uhvatimo poriv za činjenjem stvar iz navike i ne učinimo je. Bez meditacijske prakse, to je skoro nemoguće učiniti."

Vježbajući sa shenpom, prvo je pokušamo prepoznati. Najbolje mjesto za to je meditacijski jastuk. Praksa sjedenja nas uči kako se otvoriti i opustiti naspram bilo čega što dođe, bez odabiranja i probiranja. Uči nas iskusiti neugodu i poriv u punini i prekinuti taj impuls koji obično slijedi. To činimo ne slijedeći misli, već učeći se vraćanju trenutku. Vježbamo mirno sjediti s našom željom da se počešemo. Tako se učimo zaustaviti lančanu reakciju uobičajenih obrazaca koji inače vladaju našim životima. Na taj način oslabljujemo obrasce koji nas drže zakačenima za neudobnost koju brkamo s utjehom. Taj incident obilježimo s “razmišljanje” i vratimo se u sadašnji trenutak. Dakle, čak i u meditaciji, imamo iskustvo shenpe.

Recimo, npr., da ste se u meditaciji osjetili na svom mjestu i otvoreni. Misli su došle i prošle, ali vas nisu zakačile. Bile su poput oblaka na nebu koji se rasprše kad ih primijetite. Mogli ste se vratiti trenutku bez osjećaja borbe. Nakon toga, zakačeni ste za to ugodno iskustvo: “Dobro sam to napravila, ulovila sam ga. Tako bi uvijek trebalo biti, na taj način.” Tako se dati uloviti snaži aroganciju i, baš naprotiv, gradi oskudicu, jer vaša sljedeća seansa uopće nije takva. Ustvari, vaša “loša” seansa je sada još gora jer ste se zakačili na onu “dobru”. Sjedili ste i sudili: obuzimali ste sebe nečim od kuće, s posla. Brinuli ste i bili razdražljivi; zarobljeni u strahu ili ljutnji. Na kraju seanse osjećate se obeshrabreno – bilo je “loše”, a vi ste za to krivi.

Je li meditacijsko iskustvo pogrešno ili ispravno samo po sebi, bez obzira kakvo ono bilo? Samo shenpa. Shenpa koju osjećamo prema “dobroj” meditaciji zakači nas za “kako bi trebalo biti”, a to nas pak usmjeri na shenpu prema “kako ne bi trebalo biti”. A opet, meditacija je samo ono što jest. Ulovimo se u našu ideju o njoj: to je shenpa. Ta ljepljivost je korijen shenpe. To zovemo ego-vezanost ili samozaokupljenost. Kad smo zakačeni za ideju dobrog iskustva, samozaokupljenost jača; kad smo zakačeni za ideju lošeg iskustva, samozaokupljenost jača. Zato se mi, kao praktikanti, učimo ne suditi sebe i ne uloviti se u dobrom i lošem.

Ono što uistinu trebamo učiniti jest nazvati stvari svojim imenom. Učiti prepoznati shenpu poučava nas značenju nevezanosti za ovaj svijet. Ne biti vezan nema veze sa svijetom, ima veze sa shenpom – zakačenost za ono što povezujemo s utjehom. Sve što pokušavamo je ne osjećati našu nelagodu. Ali kad to pokušavamo, nikad ne stignemo do korijena naše prakse. Korijen je iskusiti gdje nas svrbi, kao i poriv da nas svrbi, a zatim ne djelovati. Ako smo voljni to prakticirati kroz neko vrijeme, prajna stupa na scenu. Prajna je jasno viđenje. To je naša urođena inteligencija, naša mudrost. S prajnom počinjemo jasno vidjeti cijelu našu lančanu reakciju. Kako prakticiramo, ta mudrost postaje snažnija sila nego shenpa. To samo po sebi ima snagu zaustaviti lančanu reakciju.

Prajna nema veze s egom. To je mudrost zasnovana u temeljnoj dobroti, otvorenosti, staloženosti koja probija kroz samozaokupljenost. S prajnom možemo vidjeti ono što će otvoriti prostor. Naviknutost, utemeljena na egu, upravo je suprotna, ona je prinuda da ispunimo prostor na neki naš, naročit način. Neki od nas zatvaraju prostor naguravanjem sebe, a drugi to čine izglađivanjem stvari.

Učili smo da što god da se pojavi je svježe, kao esenca realizacije. To je osnovno gledište. Ali, kako vidjeti što god da se pojavi kao esencu ostvarenja, kad je činjenica da imamo posla? Ključ je u istraživanju shenpe. Posao koji trebamo obaviti je osvještavati da postajemo napeti, zakačeni ili uzrujani. To je esenca realizacije. Što ranije to ulovimo, lakše je raditi sa shenpom, ali dobro je to uloviti čak i kad smo uzrujani. Ponekad trebamo proći cijeli ciklus čak i kad vidimo to što radimo. Poriv je tako snažan, udica tako čvrsta, a uobičajeni obrasci tako ljepljivi da postoje trenuci u kojima ništa oko toga ne možemo učiniti.

"Posao koji trebamo obaviti je osvještavati da postajemo napeti, zakačeni ili uzrujani. To je esenca realizacije."

Ipak, postoji nešto što možemo učiniti naknadno. Možemo sjesti na meditacijski jastuk i ponovo proći cijelu priču. Možda ćemo početi s prisjećanjem tog osjećaja uzrujanosti i povezati se s njim. Jasno gledamo u shenpu osvrćući se naknadno; to je stvarno od pomoći. Također je od pomoći vidjeti shenpu kako se budi na male načine, gdje udica nije tako snažna.

Kada budisti kažu “Nemoj se hvatati za sadržaj: promatraj kvalitetu koja se proteže – prianjanje, želju, vezanost”, oni govore o shenpi. Sjedeća meditacija nas poučava kako vidjeti tu dodirnu točku prije nego se izgubimo. U osnovi, svodi se na uputu: “Obilježi to kao razmišljanje”. Vježbati to na jastuku, gdje je to relativno lako i ugodno činiti, jest način na koji se pripremamo za to kad se uzrujamo.

A onda možemo vježbati gledanje shenpe gdje god da jesmo. Reci nešto drugome i možda ćeš osjetiti to napinjanje. Umjesto da upadneš u priču kako si ti u pravu ili u krivu, primi to kao mogućnost da budeš prisutan sa svojom kvalitetom zakačenosti. Iskoristi to kao mogućnost da ostaneš sa stezanjem bez reagiranja. Neka ta vježba bude tvoja podloga.

Također, možeš prakticirati prepoznavanje shenpe u prirodi. Prakticiraj mirno sjedenje i hvatanje onog trenutka kad se zatvoriš. Ili to vježbaj u gomili, gledajući osobe jednu po jednu. Kad si tih, ono što te zakači jest mentalni dijalog. Sebi govoriš o dobroti ili iskvarenosti: ja-loš ili oni-loši, ovo-pravo ili ono-krivo. Samo vidjeti to predstavlja praksu. Zainteresirat će vas kako se nehotično zatvorite i zakačite, na ovaj ili onaj način. Samo obilježite to kao misli i vratite se neposrednosti osjećaja. Na taj se način izbjegava lančana reakcija.

Kada smo jednom svjesni shenpe, počinjemo je primjećivati u drugima. Vidimo kako se zatvaraju. Vidimo kako su se zakačili i kako sada ništa ne može prodrijeti do njih. U tom trenutku imamo prajnu. Ta temeljna inteligencija dolazi kad nismo ulovljeni u bijeg od vlastite nelagode. S prajnom možemo vidjeti što se događa s drugima; možemo vidjeti kad su se zakačili. Onda toj situaciji možemo dati malo prostora. Jedan je način da to učinimo otvaranjem prostora na licu mjesta, kroz meditaciju. Utišaj se i usmjeri pažnju na dah. Neka um stane na mjestu s velikom otvorenošću i znatiželjom prema drugome. Pitajući pitanje drugi je način na koji možemo stvoriti prostor oko tog ljepljivog osjećaja. Kao i odgađanjem diskusije za neki drugi trenutak.

U Abbeyu, imamo puno sreće što su svi uzbuđeni u vezi rada sa shenpom. Toliko je riječi koje sam pokušala koristiti, a koje su postale municija koju ljudi koriste protiv samih sebe. Ali možda osjećamo neku vrstu zadovoljstva radeći sa shenpom jer nam je ta riječ nepoznata. Možemo prepoznati jasnim viđenjem što se događa, bez da to iskoristimo protiv sebe. Budući da nitko baš ne voli da se njegova shenpa izdvoji, ljudi u Abbeyu sklope dogovor poput: “Kad vidiš da se ja zakačim, samo povuci svoje uho, a ako ja vidim da se ti kačiš i ja ću to učiniti. Ili, ako to vidiš u sebi, a ja to ne primjećujem, barem daj neki mali znak da sad nije pravo vrijeme da nastavimo diskusiju.” Tako jedan drugome pomažemo njegovati prajnu, jasno viđenje.

"Kada jednom vidimo kako se zakačimo i kako nas odnese impuls, nemoguće je biti arogantan. Trik je u tome da to nastavimo prepoznavati."

Možemo to zamisliti kao POOO: prepoznati shenpu, obuzdati se od češanja, opustiti se u osnovni impuls da se počešemo i onda odlučiti nastaviti prekidati naše uobičajene obrasce na taj način do kraja života. Što činite kad ne činite ono što inače radite? Ostajete sa svojim impulsom. Tako više budete u kontaktu sa žudnjom i željom da pobjegnete. Učite se opustiti s time. Onda se odlučujete nastaviti prakticirati na taj način. Rad sa shenpom nas omekšava. Kada jednom vidimo kako se zakačimo i kako nas odnese impuls, nemoguće je biti arogantan. Trik je u tome da to nastavimo prepoznavati. Ne dopustite da vas omekšavanje i poniznost odvede u samo-omalovažavanje. To je tek još jedna udica. Zato što smo cijelu tu situaciju navike tako dugo, dugo osnaživali, da ne možemo očekivati da ćemo prestati preko noći. To nije jednokratna stvar. Potrebna je dobrohotna ljubav da bi se to prepoznalo, praksa da bismo se obuzdali, spremnost opustiti se, odlučnost da nastavimo vježbati na taj način. Dobro je sjetiti se da iskusimo 2 milijarde svrbeža i 7 kvadrilijuna načina češanja, ali ustvari postoji samo jedna temeljna shenpa – ego-vezanost. Osjećamo je kao stezanje i zaokupljenost sobom. Ima stupnjeve intenziteta. Sve shenpe koje se granaju naši su različiti stilovi češanja tog svrabeža.

Nedavno sam vidjela crtani film o tri ribe koje plivaju oko udice. Jeda riba kaže drugoj: “Tajna je u ne-kačenju”. To je shenpa crtić: tajna je – ne progutaj tu udicu. Ako se možemo uloviti u onom prostoru gdje je poriv da progutamo snažan, barem možemo imati širu perspektivu o tome što se događa. Kroz takvu praksu, stječemo samopouzdanje u vlastitu mudrost. Počinje nas voditi prema osnovnom aspektu našeg bića – prostranosti, toplini i spontanosti.

O Pemi Chödrön

Sa svojim snažnim učenjima, rasprodanim knjigama i povlačenjima koja pohađaju tisuće, Pema Chödrön je danas najpopularnija budistička učiteljica rođena u Americi. U “Mudrosti nemogućnosti bijega”, “Mjesta koja te plaše” i drugim važnim knjigama, pomogla je otkriti kako teškoća i nesigurnost mogu biti mogućnosti za buđenje. Trenutno je stalni učitelj u samostanu Gampo Abbey u Novoj Scotiji, učenik je Dzigar Kongtrula, Sakyong Mipham Rinpochea i pokojnog Chögyam Trungpe.

Za više, posjetite pemachodronfoundation.org

Tekst preuzet s lionsroar.com, sva prava su u njihovom vlasništvu.