Živjeti s crvenim nosom - intervju s Lee Delong

  • AoN
  • 15. 06. 2016

Lee Delong, glumica, režiserka i učiteljica klaunova, priča o svom iskustvu u radu na jednoj od najmanjih maski na svijetu, crvenom nosu. Zašto je ona toliko izazovna za glumce, koji joj se često vraćaju i koja je veza klauna s nama samima.

 

                                                                                                                                                   photo by Isabelle Poinloup

 

AoN: Možeš li nam nešto reći o porijeklu klauna?

         Kako sam ja učila, stil kazališnog klauna temeljen na učenjima Jacques Lecoqa, dolazi od Harlekina. Arlecchino je njegov pra-pra-pra-pradjed, s tom razlikom, dakako, da je Arlecchino dio commedie dell’arte, a klaun to nije. Klaun je ti sam, dok je Arlecchino imao vrlo specifična pravila koja je trebalo slijediti da bi ga se moglo igrati. Kod klauna nema karakterne interpretacije, on je ti sam.

         Kad govorimo o klaunu, nemoguće je zaobići cirkus, jer je to mjesto gdje je klaun našao svoj život. No opet, u odnosu na to, klaun kojeg mi radimo, kazališni klaun, nema nikakve veze s cirkuskim klaunom. Cirkuski klaunovi su obično mladi ljudi koji mogu izvoditi gegove i padati, jako našminkani, performeri. Ako postoji neki stariji klaun, obično je to onaj tip koji je pao s trapeza i, ne znam, ima ruku koju više ne može koristiti, tako da je postao klaun. Kroz svoju bol on postaje veliki klaun jer ustvari, kao u životu, učimo lekcije kroz bol. U mom iskustvu, najveći klaunovi s oni s najviše životnog iskustva. Radije bih u grupi imala gomilu starih propaliteta nego gomilu sretnih mladih ljudi. (smijeh).

AoN: Kako je izgledalo tvoje otkriće klauna, gdje i kada se dogodilo?

         Pa, klaunovi su me oduvijek privlačili, a u njih ubrajam Charlie Chaplina, Buster Keatona, Lucille Ball u ranim epizodama “I love Lucy”, “The three stooges”, pogotovo Curly, Laurel i Hardy… Kao dijete, uvijek me ta vrsta rada privlačila i imitirala sam ga. Odmalena sam zabavljala obitelj, npr. glumeći muhu u autu dok smo se vozili u crkvu. Redovno sam izvodila razne pantomime, a kasnije sam studirala glumu. Na studiju je bilo i dvoje mojih dobrih prijatelja koji su bili jedni od najboljih žonglera svijeta u to vrijeme. Izvodili su i mimu i slične stvari i snažno me inspirirali svojim duetom pa sam počela raditi na vlastitim materijalima. Za vrijeme ragbi utakmica na fakultetu, išla sam na zabave na parkingu oko igrališta gdje bi ljudi sjedili pored otvorenih automobila, družili se i pili pića. Onda sam počela raditi kao ulični klaun. Kada sam došla u New York, da bih sebe kao mladu glumicu mogla uzdržavati, počela sam raditi kao klaun na rođendanima, bar mitzvah zabavama, u malim prodajnim centrima… To je bio klaun kojeg sam sama stvorila. Nisam imala pojma što radim. Stvarala sam ga kroz imitacije stvari koje su mi se sviđale. Srela sam jednog klauna s kojim sam počela raditi, imali smo puno osnovnih cirkuskih rutina koje i sami možete naći. One s vodom koja šprica iz raznih predmeta, telefoni koji ti se zabijaju u lice i sl.

 

                                                                                                  Jacques Lecoq

                                                                 

Shvatila sam da je moja potraga išla krivim putevima tek kada sam došla u Lecoq školu u Parizu. Ustvari, nisu to krivi putevi, pretpostavljam jednostavno moj put do određene točke. Kada sam u Lecoq školi počela učiti o klaunu, potpuno sam se zaljubila. Shvatila sam da će to zauvijek promijeniti način mog bavljenja glumom.

U to vrijeme, Jacques Lecoq provodio je puno vremena radeći na klaunu. Njegovi studenti su sve više tražili rad na klaunu i ono što je u početku bilo tek nekoliko dana rada postali su tjedni i tjedni intenzivnog istraživanja.

Lecoq bi govorio “Ne možete samo imati klaunske radionice”, trebate proći cijelu njegovu pedagogiju. Počevši od masque neutre (neutralne maske), larvalne maske, karakterne maske, maski commedie dell’arte, itd., u kombinaciji s učenjem improvizacije, kako koristiti svoje tijelo i naposljetku, dolazeći do te najmanje maske na svijetu, crvenog nosa.

Moram reći, danas znam da sam imala nevjerojatnih rezultata radeći samo klaunske radionice i ne želim time reći da sam dokazala da je bio u krivu, nego da sam sebi dokazala da postoje i drugi načini. U to vrijeme, bila sam prilično sigurna da ću biti klaun.

AoN: Kako si počela podučavati klauna?

         Nisam htjela biti učitelj klauna, počela sam zbog rata u Sarajevu. Imala sam puno prijatelja i kolega u Bosni i željela sam pomoći. Uspjela sam ih kontaktirati za vrijeme opsade i rekli su mi da trebaju profesore. Mislila sam “Hej, rat…sigurno im treba smijeha: ‘ajmo raditi klauna!”. S vremenom, postala sam profesor scenskog pokreta na Akademiji u Sarajevu.

Ljudi su zavoljeli klauna i tražili ga sve više. Nikada mi nije bila namjera voditi klaunske radionice, to je uvijek samo dolazilo. Očito je taj posao sudbina, zadatak koji sam dobila, jer to uopće nije bilo ono za čime sam tragala.

AoN: U svakodnevnoj predodžbi, klaun je stavljen u određenu ladicu. Kako se to dogodilo?

         To nas vraća na cirkuskog klauna. Cirkuski klaun je vrlo drečav i zastrašujuć, pogotovo maloj djeci. To je zato što je klaun bio pogrešno shvaćen. Čak i u svijetu crtanih filmova, klaun je netko tko dobije po glavi, opale ga nogom u stražnjicu, padne; na neki je način to smiješno. Dakle, to je nasilje postalo povezano s njim u smislu da on ništa ne osjeća. Mislim da je to zbog cirkusa. Čak ako pogledate većinu današnjeg svijeta cirkusa, nije humano to što čine sa svojim tijelima. Međutim, razlog zbog kojeg volim “Lecoq klauna” je taj što je samo ljudski. Za Jacques Lecoqa i mnoge druge klaunske majstore proizašle iz njegove škole, klaun je vodoravan i ljudski, bavi se samo ljudskim temama. Cijelo vrijeme to ponavljam: ‘ljubomora, ljubav, mržnja, potreba, želja, želja za jebanjem, za hranom…’. On je vrlo, vrlo ljudski, gotovo na životinjskoj razini. Također, klaun je ti. Način na koji radimo klauna je taj da morate naći svog klauna, morate ga otkriti.

AoN: Klaun nema prošlosti i nema budućnosti, različit je od uobičajenog glumačkog posla. Kod njega se uvijek radi o “sada”. Možeš li reći nešto na tu temu?

         Jedan je od mojih glavnih zadataka, kada radim s ljudima na klaunu, biti vrlo budna i pažljivo promatrati glumce da budem sigurna da ne reagiraju na nešto prije nego se to dogodi, da odgovaraju na nešto što se dogodilo baš u tom trenutku. U vezi klauna, to je najvažnija stvar za naučiti: radi se o sadašnjosti. Ne radi se niti o prošlosti niti o budućnosti…klaunovi ne mogu reći “…kad sam bila mala djevojčica, a kada odrastem…”. To je dio drugog svijeta. Svijet klauna je ljudski, bez vremena, ustvari ne bez njega, već samo sa sadašnjim vremenom. Zato je tako važno za glumce naučiti tu tehniku, jer je glumački rad povezan sa sadašnjošću, a klaun ne može postojati izvan sadašnjosti. Zbog toga je on tako sjajno učilište za sve glumce. Klaun nas uči sadašnjosti.

To je teško za savladati, teško za podučavati i teško za definirati. Mislim da je to jedan od mojih najtežih zadataka, paziti da ljudi ostanu u trenutku.

Ono što vrijedi za dobru glumu, vrijedi i za dobar život. Govoreći o meditaciji i svjesnosti, tu se sve svodi na biti u trenutku. Biti prisutan i ovdje, ovdje i sada, odgovarajući samo na ono što jest, istinski odgovarati samo na ono što se događa u trenutku. Kada niste u trenutku, ili brinete o budućnosti ili žalite za prošlošću. U trenutku ne možete niti jedno niti drugo.

Ponekad kažem, kad budem stara i u penziji, možda ću davati seminare iz života. Ali morate imati crveni nos. (smijeh)

AoN: Klaun je pun želje svidjeti se, dobiti pažnju. Koja je veza djeteta u nama i klauna?

         Naravno, postoji snažna veza. No, klaun nije dijete, on je poput djeteta. Da bi pronašli svog klauna i da bi vas uspješno tamo odvela, trebam vas dovesti u stanje koje je Lecoq nazvao “première clown” (prvotni klaun, op. prev.).

To je dijete koje je naučilo reagirati na one stvari tipa: “Ne jedi s laktovima na stolu, ne kopaj nos, izravnaj se, napravi zadaću, ne trči!”. Tada provociram to dijete da se prestane pridržavati tih pravila. Inače, trebam ga isprovocirati prilično jako, svi smo tako uštogljeni. Trebam ga gurnuti u ono mjesto gdje kaže: “Ako želim tuda ići, onda želim tuda ići!”.

Snažna je veza između djeteta i klauna u naivnosti djeteta. “Nebo pada!”, klaun gleda i pita “Gdje?”. Vrlo je naivan. Ako mu kažete: “Stoj tu, ne miči se!” i dođete nakon 5 sati, on se nije pomaknuo s mjesta. To je poput djeteta. Postoje mnoge veze, ali klaun nije dijete. Također, on nije lud ni bolestan – on je ti! (smijeh) Tek onoliko lud, koliko si ti lud.

  

                                                                        Charlie Chaplin

 

AoN: Zašto smijeh toliko pročišćuje i zašto je toliko podcijenjen u svijetu umjetnika danas?

         Mislim da je smijeh svugdje podcijenjen, u svim svjetovima. Na primjer, ja sam imala rak. Kada sam to saznala, pročitala sam puno knjiga o ljudima koji su oboljeli od raka i slijedila neke savjete od čovjeka koji je sebe izliječio smijehom. Kupila sam sve snimke “Absolutely fabolous”, braće Marx, Charlie Chaplina i “I love Lucy”. Svaki sam ih dan gledala i smijala se i smijala. Prijatelj mi je nabavio mačića. Toliko sam se igrala s tim fantastičnim mačićem, umirala sam od smijeha. Znala sam da je to moj put prema zdravlju. Mislim da je smijeh ulaz u zdravlje. Poznajem snagu smijeha i to je najjači lijek na svijetu.

Ljudi misle da smijeh znači da niste ozbiljna osoba jer živimo u svijetu koji je toliko tehnički orijentiran i kompetitivan. Ako niste ozbiljni, vi ste nitko, nećete uspjeti. Steve Jobs nije postao šef Applea smijući se. Takvo je razmišljanje protiv kojeg se borimo. U banci se ne smiju vašim šalama, čak ni kad su dobre.

Smijeh je podcijenjen i veliki dio kazališta je postao intelektualan. Vrlo cijenjeni i talentirani kazalištarci čine taj vrlo mračan rad koji je odraz našeg društva, ali koji nam baš i ne pomaže da se s njime nosimo.

Dosta smo duboko otišli u toj tehnološkoj spirali. Osjećam da spirala ide prema dolje u ovom tehnološkom dobu, a kada udarimo u dno, trebat ćemo se vratiti nazad gore, energija će morati ići nazad gore. Nadam se da ću to doživjeti u ovom životu.

AoN: Čini mi se da je crveni nos maska koja više otkriva nego što skriva. Možeš li reći nešto o klaunu kao zrcalu sebe i zrcalu publike?

         On jest maska koja više otkriva nego što skriva, zato i jest najmanja maska na svijetu. Prije je bila velika, skoro prekrivajući cijelo lice. Sada je mala i to je dobra stvar jer ona otkriva vašu nevinost.

Ako radite s njim kao s maskom, to je zrcalo za vas, jer možete osjetiti taj nevidljivi prostor između nosa i vašeg lica. Taj će vas nevidljivi prostor voditi poput zrcala. Nazvala bih ga “otkrivačem”, to je način otkrivanja sebe.

Mislim da se publika, kada vidi klauna u njegovom stanju neuspjeha, osjeća superiorno, ali u isto vrijeme se identificiraju s klaunom, jer su bili u istim situacijama. Zato se i mogu smijati. Kad ne bi bilo tako, plakali bi. Publika se mora osjećati superiornom u odnosu na klauna i mislim da nos u tome pomaže. Također, mislim da nos štiti glumca od osjećaja da se njemu smiju.

Ako ćete staviti nos, oklempaviti uši i pokazati žgoljave noge, znate da će vam se smijati, vi to tražite. Dakle, nos vas štiti od osjećaja poniženja ili od prepsihološkog pristupa poslu.

Znate, u cijele dvije godine Lecoqove škole sve što je tražio od nas bilo je da promatramo prirodu i ljude i stvorimo to ponovno, imitiramo, postanemo to. Za klauna je rekao “Uđite unutra, ne imitirajte ništa, iznesite van sebe same.”

Isto tako, počinjem razumijevati da…što je vaš klaun više individualan, što je određeniji, više može biti jedan s drugima. Drugim riječima, postajući sve više svoji, postajemo jedno s drugima. Vi ste individualnost koja je svaki čovjek. To je vrlo zanimljivo.

AoN: Što je s izazovima iskusnog i treniranog umjetnika u klaunskom procesu?

         Klaunovi crvenog nosa su ravnopravni, oni su prijatelji. Što glumci imaju više iskustva, više energije trebam da ih učinim ravnopravnima u međusobnom odnosu, trebam biti lukavija. Trebam ih učiniti jednakima bez da to tako izgleda. To je vrlo težak zadatak, kada imate nekog tko je uspješan i potvrđen umjetnik. Ne možete ga učiniti jednakim poput nekoga tko je tek izašao s Akademije. Ali to morate učiniti, jer ako to ne učinite rad se neće dogoditi. Svi na početku moramo biti u istoj poziciji.

Glumci imaju naučene navike i vreću s trikovima….ponekad me nadmudre, pretvaraju se da su u klaunu, a uopće nisu. Stvarno dobrim glumcima to i uspije. Ali ne često.

AoN: Prisutnost…jedna od stvari koje udahnjuju život glumcu na sceni ili pred kamerom. Što je s klaunom i prisutnošću?

         Prisutnost dolazi od publike, dolazi od energije publike. Ako ne radite s njihovom energijom, nemate prisutnosti. Bez publike nema prisutnosti, koristili tzv. “četvrti zid” ili igrajući direktno s njima. Na filmu, vjerujem da se uglavnom radi o tome voli li vas kamera ili ne voli.

Gluma je nešto što se može podučavati, ona se može naučiti. Prisutnost ili osjećaj za vrijeme ne možete naučiti. Mogu vam dati vještine kojima možete pokazati svoju prisutnost. Ne mogu druge učiti spontanosti, ali mogu u vama stvoriti sve uvjete koji vas čine otvorenima za spontanost. Ne mogu nekoga naučiti osjećaju za vrijeme, ali mogu raščistiti sve prepreke da bi ga, ako ga imate, mogli pokazati. Onda kažem “To je to, zapamti to”. Možete upamtiti taj osjećaj i iznova ga nalaziti dok ne sazrije i postane vaša druga priroda.

Možeš li primiti energiju drugog? Ako možeš, onda ćeš imati prisutnost. Vidim to kao osmozu, ona prolazi kroz njih prema vama i onda je vraćate nazad.

AoN: Jedna od izazovnih stvari ulazeći u klauna skidanje je vlastite, privatne maske. U klaunskom radu prepreke su istovremeno i ulazna vrata. Reci nam nešto o preprekama i nezgodama kao o mogućnostima?

         Svatko voli za sebe misliti da je snažan i lijep, pametan i talentiran. Odlično je za nekog takvog doći na scenu i očekivati određenu reakciju na to jer je sigurno da je neće dobiti. Onda je zanimljivo vidjeti kako ne uspijeva. Kod klauna, sve je povezano s doživljavanjem neuspjeha. Tu se radi o neuspjehu i kako se svaki pojedinac nosi s tim neuspjehom. Prepreka neuspjeha najbolja je prepreka na svijetu. Ona nam sve govori o nama samima. Emotivno nas veže uz publiku, daje publici priliku da stavi vlastite neuspjehe u perspektivu i umanji ih.

To je zato što kada klaun ne uspije, za njega je to, naravno, pitanje života ili smrti i to je strašno, ali kada gledaoci vide taj neuspjeh, mogu ga racionalizirati.

Nije stvar u našim uspjesima, već u neuspjesima; stvarima koje nas guraju u neudobnost. Kržljave noge, klempave uši, trbušina…sve te stvari pomažu nam otkriti našeg klauna. Što se više osjećate posramljenima zbog klempavih ušiju, više vidimo vašeg klauna.

Prepreke i nezgode su najbrži put da nađete svog klauna.

AoN: Odrasla si u američkoj kulturi, studirala i živiš u Francuskoj, radila na Balkanu i u arapskom svijetu…koje su kulturne razlike u radu na klaunu, a što je univerzalno u tom jeziku?

         Svaka kultura ima svoj smisao za humor. Živim u Francuskoj već 30 godina, razumijem francuski humor, ali me ne nasmijava poput američkog. To vrijedi za svaku kulturu. Kada pogledam ruski crtić, želim plakati, a oni se valjaju od smijeha. Humor je stvar kulture.

No, klaun je univerzalan. Klaun je apsolutno univerzalan, on funkcionira u Francuskoj, Americi, Japanu, Kazahstanu, Africi. Univerzalan je jer je ljudski. Univerzalan je jer nema potrebu za govorom. Univerzalan je jer se ljudsko stanje tiče svakog. To je jedini stil koji pokriva sve kulture i zato ga volim.

             

                                                                 Buster Keaton

 

AoN: Radila si s mnogim glumcima, a mnogi od njih nisu imali nikakvog interesa niti namjere da nastupaju kao klauni. Zašto glumci toliko vole taj rad i vraćaju mu se?

         To je jednostavno. Zato što je to jedina prilika ikad da rade na sebi na osoban način. U trenutku kada dodirnu taj osjećaj i prepoznaju ga, shvate da su se godinama previše trudili. Shvate da je sve to toliko jednostavnije, da njihov glumački posao može biti puno jednostavniji, puno čišći. Njihov pogled na stvari zauvijek je promijenjen, kao i način na koji gledaju na scenu. Potpuno se mijenja način na koji gledaju vlastiti rad. Zato se stalno vraćaju, čak i ako nemaju želje da igraju klauna. Nemaju želju za nošenjem nosa, ustvari, mnogi ga čak i mrze, iako znaju da im je potreban da bi došli u to stanje. Mnogi glumci dolaze na klaunske radionice jer im to pomaže u njihovom glumačkom poslu. I njihovim životima.

AoN: Radila si i s mnogim glumcima ovih prostora…Nina Violić, Mirjana Karanović, Leon Lučev, Ermin Bravo, Branka Petrić, Zrinka Cvitešić, Vili Matula, i drugi.

         Imala sam čast raditi s mnogima, s velikim glumcima Balkana, koja je meni najdraža smjesa, ustvari. Volim mješavinu kultura: npr. u Hrvatskoj, slavenske i mediteranske – to čini posebnu mješavinu osobnosti, a ona uistinu izlazi kroz rad. Ili pak bosanski umjetnici sa svojim nevjerojatnim crnim humorom, bogatstvo srpske kulture…sve to jako volim. Volim jezik i glazbu i posvećenost koju sam susrela u ovom dijelu svijeta. Mora da sam u nekom prijašnjem životu već bila ovdje.

AoN: Više puta ste radili sa sjajnom filmskom redateljicom iz Bosne Jasmilom Žbanić. Zanimljivo je da, izvan uskog profesionalnog kruga, nije toliko poznato da prije snimanja njenih filmova, često snažnih i intenzivnih tema poput rata npr., s njenim glumcima radite - klaunsku radionicu.

         Jasmila snažno vjeruje u klauna, ne samo kao u put stvaranja dinamične grupe od pojedinaca, nego i u način koji brusi glumačke vještine i podiže svijest. Ona je netko tko zna kako tražiti istinu i zna koliko je klaun važan, ima povjerenja u taj rad. Mislim da vjeruje u to da ako netko može raditi klauna, može raditi sve.

Također, nije posve istina da je klaun povezan samo s crvenim nosom. Jednom kada skinete nos, imate cijeli niz vještina koje prije niste imali. To mijenja cijeli vaš glumački rad, čak i ako ste tragičarka. Drugačije ćete pristupati Shakespeareu ako ste radili klauna.

Koncentracija energije koja se traži od vašeg tijela i usmjerenost potrebna za rad s bilo kojom maskom, daje vam ogromnu moć kao glumcu. Rad s maskom je ključan za glumu. Udaljili smo se od njega, ali taj rad je neophodan za glumu jer trebate imati toliko snage da biste podržali masku. Mnogi glumci glume od vrata naviše i to jednostavno ne funkcionira. Njihov rad ostaje tek mentalna vježba, a što je najtužnije, za publiku također.

Klaun nije lako ušao u teatar. Ipak, svi stilovi koji se sada pojavljuju i stapaju, to je zahvaljujući klaunu. Vjerujem da se klaun pojavio, odradio posao i na neki način sve zakuhao. To je dobra stvar jer je on istinita energija, a ljudi zaslužuju istinu. Oni zaslužuju smijeh i zaslužuju istinu.

  Braća Fratellini, poznati klaunski trio s početka 20. st.                    Grock (1880 – 1959), slavni klaun

 

AoN: Možeš li pričati o utjecaju koji su klaunovi izvršili na film i televiziju?

         Nisam imala priliku vidjeti velike klaunske parove i tria 30-ih, 40-ih i 50-ih, Fratellinije, Cairolije, Grocka…sve te ljude o kojima je Lecoq govorio. Nije nas bilo tada da ih vidimo, ali zato imamo Chaplina i Keatona.

Mnoge su stvari izašle iz klauna, “The three stooges”, Laurel i Hardy, Red Skelton, Lucille Ball (učila je s Buster Keatonom i Red Skeltonom). Lucille Ball označava početak situacijske komedije. To je zauvijek promijenilo stvari u Americi.

Mogla bih ići od zemlje do zemlje izdvajajući primjere. Klaun je definitivno promijenio stvari. Svi znaju na svom jeziku reći “A sada, večeras, posebno za vas…!”, a to je došlo iz cirkusa.

Klaun je doživio veliku obnovu u današnjem vremenu. Uzdiže se kada nam je potreban i mislim da nam je danas potreban. Treba nam istine i treba nam smijeha. Zato klauni i dolaze ovdje na Zemlju, kada nam ona/on treba. Jer, što bismo bez njega?

AoN: Kreativnost i kriza...čini se da su povezani. Koji je tvoj pogled na to, kako utječe na tvoj rad?

         Bacam klaune u opasnost i tada se događaju čuda. Kada je glumac u opasnosti, izlaze stvari iz njega…niti ne zna što priča. Vidjela sam ljude kako fasciniraju sami sebe, a i mene.

Ima nekoliko razloga zbog kojeg radim javne prezentacije na kraju radionice. Prvo, glumci/klaunovi moraju ponovno igrati scene koje su pronašli u improvizaciji i izvesti ih bez ponavljanja istog iskustva, ali ponavljajući iste događaje. Klaun treba činiti iste stvari, ali drugačije, ili točnije, u istom stanju otkrića. To je jedno od najvećih iskustava učenja. Svi, bez greške, pokušavaju ponoviti ono što su učinili prije jer je funkcioniralo. Zen um, um početnika. Svaki puta kada dođeš na scenu, nikada prije nisi vidio publiku prije tog trenutka; nikada nisi vidio scenu prije toga. To je otkriće.

Doći na to mjesto najteža je stvar, ali to je cilj. Kriza u tome pomaže. Pomaže stavljanje sebe u rubnu situaciju, jer traži od vas da otvorite mozak i biće i koristite dijelove koje inače ne koristite.

AoN: Za kraj...što dobivaš podučavajući klauna?

         Obožavam kada ljudi “skopčaju”. Volim ih vidjeti kada nasmiju publiku, volim kad im se publika smije. To je i moje osobno istraživanje također, jer kad radim na drugima, otkrivam sebe. Ponovno potvrđujem stvari i otkrivam ih iznova, u konačnici, mislim da sebe činim boljom glumicom.

Osjetim da sam malo pomogla nekom glumcu na njegovom putu i to me usrećuje.

AoN: Vjerojatno se i puno smiješ….

         Da, puno se smijem….to je jako dobro! (Smijeh)