Hasegawa Tōhaku, Pine Trees, 1593.

ČAJ I MEDITACIJA

Sama legenda o nastanku čaja svakako ga neraskidivo veže s praksom meditacije.

Naime, po predaji taj je nastanak vezan uz Bodhidharmu. Taj indijski redovnik dio je neprekinutog niza učitelja i učenika koji počinje od samog Buddhe, a koji je iz Indije došao u Kinu u 5. stoljeću i smatra se osnivačem zena. Mnoge su priče o njegovom životu dio onih priča, legendi i mitova koji ne služe povjesničarima već učiteljima kao dio učenja. Ona su simbolička i metaforička, govoreći više od onoga što se kaže.

Tako jedna od tih legendi kaže da je Bodhidharma, za vrijeme jednog od svojih dugotrajnih meditacijskih osamljivanja, umoran od zahtjevne prakse, na trenutak zatvorio oči i zaspao. U sljedećem se trenutku trgnuo, bijesan zbog svoje nemogućnosti da ostane budan, iščupao vlastite vjeđe (u nekim verzijama trepavice, ako želite radije izabrati da vam ostane ta slika) i bacio ih na zemlju iz koje su istog trenutka izniknuli listovi čaja. Veliki je učitelj uzeo i sažvakao njihove listiće iznenada se osjetivši kao “onaj koji je probuđen”. Čista i fokusirana uma, nastavio je meditirati.

Očito se misli na meditaciju otvorenih očiju (zazen) koja je i danas praksa u zen budizmu.

Taj utjecajni učitelj kojeg su zvali “plavooki barbarin” i prikazivan je gotovo uvijek kao bradat i razdražljive ćudi, i danas je prisutan u japanskoj kulturi preko popularnih tzv. Daruma lutkica (Daruma, japansko ime za Bodhidharmu) koje se poklanjaju za sreću ili ohrabrenje, a na kojima je često prikazivan bez trepavica ili očiju.

Još uvijek traju otkrića koliko dobrobiti čaj ima za ljudsko tijelo, no već je do sada otkriveno dovoljno toga da se možemo prepustiti uživanju u toj biljci i njenim mnogim pozitivnim djelovanjima. Današnji kemičari i botaničari kažu da najvažniji sastojci čaja žive u njegovoj kemijskoj strukturi. One mu daju specifičan okus i aromu, zaslužne za njegove istovremene sposobnosti opuštanja i buđenja organizma.

Ipak, ljudi su i davno prije proučavali njegov utjecaj i efekt na čovjeka. Pa tako Lu Yu još u 8. st., u jednom od najpoznatijih djela o čaju, “Čajni klasik” (“The Classic of tea”), ustvari prvoj monografiji o čaju, kaže da “čaj, uziman dulje vremena, čovjeku daje snagu, zadovoljstvo i osjećaj svrhe”. On preporuča tri šalice čaja kao pravu mjeru za dobiti ono najbolje iz njega, napominjući da je piti više od toga suvišno. Na našu sreću, pjesnik Lu Tong ga nije poslušao i tako je nastala jedna od najpoznatijih pjesama o čaju, “Pjesma sedam šalica”:

“Prva šalica mi vlaži usne i grlo.

Druga šalica prognala je moju usamljenost i melankoliju.

Treća šalica prodire u moju klonulu utrobu,

Našavši srž pet tisuća spisa.

Četvrta šalica pokreće blago znojenje,

Izbacujući kroz moje pore nepravednosti života.

Peta šalica pročišćuje moje meso i kosti.

Šesta šalica ujedinjuje me s besmrtnim dušama.

Sedmu šalicu ne trebam piti,

Osjećam već vjetar u svojim krilima.”

prema engl. prijevodu Stevena W. Owyounga 

Zen i čaj

Budući da je zen religija u kojoj se naglasak ne stavlja na sami čin koliko na to kako se taj čin obavlja, njegova poveznica sa svakodnevnim životom je neraskidiva. Čistiti samostan nije manje vrijedno nego provoditi vrijeme u dvorani za meditaciju, a u kuhinji je prilika za meditaciju ista kao i bilo gdje drugdje. Tako se u samom samostanu nalazi i mjesto za kućicu za čaj (čiji se ideogram prevodi i kao “prebivalište Praznine”). Pripremanje čaja tako postaje simbolična prilika za našu budnost i unošenje svijesti u ono što radimo. Čekanje vode da uzavrije, slušanje mjehurića koji putuju prema površini ili osluškivanje svog gosta kojem ćemo poslužiti čaj u njegovom ritmu poštujući njegovu spremnost za sljedeći korak jer se, kao i u argentinskom tangu, ne možemo nastaviti dalje kretati s drugim bez slušanja gdje je on/ona sada.

Iz te je namjere nastao chado, tj. “put čaja” ili japanska čajna ceremonija koja je podsjetnik da sve dobiva vrijednost tek kada smo mi u tome u punini prisutni. Ta meditacija u pokretu prilika je da razumijemo ono što kaže Osho: “Čajna ceremonija je tek početak. Kažem vam: svaki vaš čin treba biti ceremonija. Ako možete unijeti svoju svjesnost, svijest, inteligenciju u taj čin, ako možete biti spontani, onda nema potrebe za ikakvom drugom religijom, sam će život biti religija.”

Ovo je rekao Rikyu, majstor čaja:

“Čaj nije drugo nego ovo:

Prvo uzavriješ vodu,

Zatim preliješ čaj.

Onda ga piješ.

To je sve što trebaš znati.”

 

Ako vam se to čini lako, kao što se to činilo njegovom učeniku koji je na sličan odgovor razočarano rekao da to već zna, onda čujte i njegov uzvrat: “Ako to možeš, postat ću tvoj učenik.”

Poziv na osluškivanje čula koja nas vraćaju u našu ljudskost, poziv je na spuštanje iz glave u trbuh. Ta ljudskost uključuje naše tijelo i našu prolaznost pa umjesto da nad njome zdvajamo, zašto ne bismo uživali u onome što nam je dano? I popili šalicu čaja…

I ako se počnemo gubiti u mislima, onda se, kao one Daruma lutkice koje su napravljene tako da se ne mogu prevrnuti koliko god da se guraju, vratimo s osmijehom i humorom nazad u vlastiti centar.

“Zaboravi sve o toj duhovnosti

I prosvjetljenju.

Opusti se u svom svakidašnjem životu.

Jedi kad si gladan, pij kad si žedan,

Idi leći kad si pospan,

I probudi se u rano jutro

Kad osjetiš da si se dovoljno odmorio.

Samo živi svoj svakodnevni život radosno,

Živeći iz trenutka u trenutak.

Ne žudi za nečim velikim,

Konačnim, dalekim.

Ne brini o drugom svijetu,

Onostranom – ovaj je svijet više nego što nam je potrebno.

Ovaj je svijet toliko lijep,

Koga briga za drugi svijet?” 

OSHO

Izvori: http://chadao.blogspot.hr/2008/04/lu-tung-and-song-of-tea-taoist-origins.html